- Piše: Čedomir Antić

Dragi profesore,

Jugoslovenski kralj Aleksandar posjetio je jednom prilikom Cetinje. Prilikom svečanog ručka priđe jedan stariji čovjek i pita ga: „Gospodaru, Boga ti, koliko u Beogradu ima ministara Crnogoraca?” Unuk kralja Nikole se nasmiješi i odgovori: „Šta će Vam ministri, kad vam je kralj Crnogorac?” Crnogorci su kasnije imali i svoju republiku i ravnopravan broj saveznih ministara iako ih je zvanično bilo četiri puta manje od najmanjeg naroda SFR Jugoslavije. Konačno, držali su pola vlasti u zajedničkoj državi sa Srbijom, ključne pozicije u samoj Srbiji, a pokrivali manje od 1/20 (5 odsto) svih troškova. Da stvari budu zabavnije, 32 odsto stanovnika Crne Gore, svi ovdašnji Srbi, nisu imali kolektivna prava, niti udjela u vlasti, moći i uticaju.

Šta danas žele Srbi u Crnoj Gori? Da li je njima bitno koje je nacionalnosti predsjednik, premijer ili neko od ministara u Vladi Crne Gore? Vidjeli smo da su to samo spoljne odlike vlasti i moći, a da o pravima nema ni riječi. Zašto bi srpski narod danas, kada je svima osim grupi sveštenika i njihovih političkih prijatelja jasno da su Crnogorci i Srbi dvije odvojene nacije, bio zadovoljan činjenicom da neko u njegovo ime vodi zajedničku državu, a da je on pritom lišen osnovnih nacionalnih prava?

Prije dva dana na zvaničnim ustanovama širom Crne Gore vijorile su zastave Republike Albanije. To svakako ne bi morao da bude problem. U Srbiji su, na zgradama opština na sjeveru, pored državnih zastava istaknute i mađarske. Zastavu nekakve „Republike Sandžak” prodaju nam kao zastavu bošnjačke manjine i to je, vjerujem, u redu. Albanci sa juga Srbije – dok njihova braća na Kosovu i Metohiji spaljuju srpske zastave i upotrebljavaju latinicu umjesto ćirilice kao „srpsko pismo” (za koje su se obavezali da će ga poštovati kao jedno od zvaničnih kada su im dali da mimo UN proglase svoju nacionalnu državu) – ne žele da definišu zastavu albanske manjine, već neprekidno ističu zastavu Republike Albanije. Srbija nikada nije regovala ni nasilno ni nervozno na ove postupke. Za to vrijeme srpska zastava, kakva god bila, makar bila zastava Republike Crne Gore od prije 2004. godine, neprihvatljiva je vlastima Crne Gore. Tako je i danas, samo koji dan prije formiranja prve demokratske vlade. Može Vaša vlada imati i trinaest Srba raspoređenih na trinaest resora, ali uvaženi profesore, program je Vašeg kabineta da srpsku zastavu ne ozakonite u bilo kom obliku, makar i kao lentu na ordenju. Riječ je o simbolici i upravo na tome će se vidjeti kakva je Vaša politika. Ako je nekim narodima, odnosno građanima, neko pravo omogućeno i dozvoljeno, a nekima pak nije, tada od pitanja nacionalnih prava – od kojih se u „građanskim državama” tako lijepo i lagodno odstupa – prelazimo u domen ljudskih prava. Dajući sva prava svim narodima osim Srbima i određujući manjinska prava po kriterijumu da ih uživa samo onaj ko ne treba da se asimiluje u Crnogorce, država Crna Gora vrši segregaciju jednog naroda i postaje prostor na kome krše ljudska prava. To što je neki Srbin na vlasti ima veze sa ovom temom baš koliko velikoj većini savremenih građana Crne Gore znači što je djed kralja Aleksandra bio crnogorski kralj. Dakle, vrlo malo.

Nisam siguran da bilo koji, koliko god sposoban bio, političar može da za dvjesta ili trista dana donese ključne promjene. Reformsko zakonodavstvo zahtijeva godine, promjena političkog sistema najmanje deceniju, a stvaranje nove političke elite spor je proces kome su neophodni duboki „temelji”. Ono što možete da uradite jeste da srpski narod učinite ravnopravnim sa drugim narodima – Crnogorcima, Bošnjacima, Muslimanima i Albancima.

Tražimo da budemo srazmjerno politički predstavljeni – da u Skupštini i drugim političkim ustanovama uvijek bude najmanje 30 odsto Srba. Ako je potrebno za to možete da uspostavite i nacionalne izborne okruge. Izborni okrug srpskog naroda bi središte imao u Nikšiću i prostirao bi se od Berana do Bara. Mi tražimo ravnopravno učešće u državnoj upravi, lokalnoj samopupravi, vojsci, prosvjeti, zdravstvu i od države finansiranoj kulturi. Tako su ravnopravni građani u Srbiji, S. Makedoniji, BiH, Mađarskoj – čak i u Hrvatskoj. Zahtijevamo donošenje zakona o ćirilici i njenu službenu upotrebu uz latinicu, onako kako je to slučaj čak i na otetom Kosovu i Metohiji i u Hrvatskoj. Zahtijevamo i ukidanje diskriminacije prema srpskom narodu prilikom primjene više zakona, a prije svega Zakona o državljanstvu. Neka Vam tu model bude promjena koju ćete donijeti u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Konačno, tražimo sporazum o specijalnim odnosima između Republike Srbije i srpskog naroda u Crnoj Gori. Sličan onome koji već postoji između Beograda i Sarajeva.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---