- Piše: Dejan Mirović
Ministarstvo vanjskih poslova Republike Crne Gore je 28. novembra 2020. ambasadora Srbije u Crnoj Gori
Vladimira Božovića progasilo za personu non grata i od njega je zatraženo da napusti Crnu Goru. U saopštenju se navodi da je Božović Podgoričku skupštinu 1918. nazvao „oslobođenjem” i „slobodnom voljom” crnogorskog naroda. Navodno, time je na „najdirektniji način omalovažio državu koja mu je dala diplomatsko gostoprimstvo”. Ministarstvo se u saopštenju pozvalo i na članove 9 i 41 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. koji regulišu protjerivanje ambasadora i nemiješanje u unutrašnje poslove. Odlazeći DPS, kojeg predvodi
Milo Đukanović, istog dana je u svom saopštenju podržao protjerivanje ambasadora. S druge strane, crnogorsko ministarstvo nikada nije, čak ni verbalno, osudilo ambasadore Velike Britanije, SAD ili Njemačke koji se konstantno i javno miješaju u formiranje nove vlade u Crnoj Gori. Ministarstvo nije osudilo ni
Vučićevu izjavu datu prilikom posjete Crnoj Gori krajem oktobra 2020. kada je istakao da nije saglasan sa formiranjem ekspertske vlade u Crnoj Gori. Zato se može tvrditi da je Ministarstvo vanjskih poslova 28. novembra donijelo političku odluku pod uticajem Mila Đukanovića. Član 41 Bečke konvecije ne zabranjuje ocjene istorijskih zbivanja od strane ambasadora, posebno ne onih od prije 100 godina. Ambasador Božović nije pozivao na nepoštovanje Rezolucije o poništavanju odluke Podgoričke skupštine donijete od strane Skupštine Crne Gore u novembru 2018. Selektivnost odluke o protjerivanju pokazuje da je ona usmjerena, prije svega, protiv formiranja nove vlasti u Crnoj Gori. Zato odluka o protjerivanju srpskog ambasadora predstavlja jednu vrstu švercersko-kriminalnog trika koji je u skladu sa karakterom odlazeće vlasti.
Ništa manje čudna i protivna međunarodnom pravu je i reakcija Vučića na protjerivanje srpskog ambasadora. Vlada Republike Srbije je u skladu sa međunarodnim pravom, načelom reciprociteta i Bečkom konvencijom donijela odluku o protjerivanju crnogorskog ambasadora u Srbiji
Tarzana Miloševića (inače funkcionera DPS-a). Dan poslije toga, Vučić je grubo kršeći Ustav Srbije koji propisuje da Vlada vodi spoljnu politiku, javno zatražio od nje da povuče svoju odluku. Vučić je to obrazložio riječima: „Dugo sam razmišljao o tome i zamolio
Anu Brnabić i
Nikolu Selakovića, koji je postupio kao ministar suverene države, po pravilima Bečke konvencije, da povuku odluku. Smatram da su život i odnosi između komšija i prijatelja mnogo više od konvencije”. Vlada je, po ko zna koji put, bespogovorno poslušala Vučića. Ova činjenica i Vučićevo konstantno kršenje Ustava od 2012. godine ili uzurpiranje nadležnosti, pokazuje da nisu njegove marionete Brnabić i Selaković donijele odluku o protjerivanju crnogorskog ambasadora već on. Zašto se srpski predsjednik predomislio u roku od 24 časa i zašto je zaustavio odluku o protjerivanju crnogorskog ambasadora? Vučić je i ranije donosio kontradiktorne i prevrtljive odluke kada se radi o diplomatskim odnosima sa susjedima. Na primjer, u oktobru 2017. Srbija je povukla ambasadora iz Sjeverne Makedonije, navodno zbog namjere Skoplja da glasa za prijem Kosova u Unesko. Međutim, nakon 24 sata, Vučić je povukao tu odluku. Skoplje, sa druge strane, nije odustalo od podrške Prištini. Dakle, Vučićeve odluke u spoljnoj politici ne zavise od državnih interesa Srbije, već od njegovih ličnih interesa. Isto se može reći i za odluku da crnogorski ambasador ostane u Beogradu. Vučićeve lične i poslovne veze sa Đukanovićem su nadvladale državni interes Srbije koji je nalagao protjerivanje crnogorskog ambasadora iz Beograda. Zato Vučić u snishodljivoj reakciji na protjerivanje Božovića govori, u suštini, o prijateljskim i bratskim odnosima sa Đukanovićem (jer on je protjerao ambasadora a ne narod) umjesto da crnogorskom Ministarstvu spoljnih poslova postavi pitanje o kršenju ljudskih prava srpskoj penzionerki
Branki Milić, koja se već dvije godine nalazi u srpskoj ambasadi u Podgorici.
Da bi se ovaj lični odnos između dva predsjednika prikrio, srpski tabloidi povremeno napadaju odlazeću DPS vlast. Na primjer, tako je bilo povodom skandaloznog odlaska crnogorskog vojnog atašea na proslavu Oluje 2018. u Kninu. Međutim, srpski tabloidi ćute kada Vučićev lični izaslanik
Veran Matić kleči u Vukovaru pred hrvatskim ratnim spomenicima 2020. Ovo licemjerje pokazuje i da su, u suštini, Đukanovićeva i Vučićeva politika iste.