-Piše: dr Novica Stanić

Dvije Morače, Gornja i Donja. I Manastir Morača. Sedamdesetih godina prošloga vijeka, u to vrijeme mlađani pjesnik, rodom iz Gornje Morače, Momir Vojvodić napisao je stihove:

„Desno, dva vijeka, kad prođeš Kolašin,

kuda Bog i prosjak nebom korača,

srešće te moja timorna Morača,

gdje iza mene ima zemlje aršin.”

Ta timorna Morača, svojedobna nedođija, dva vijeka desno od Kolašina, dala je dvojicu arhijereja Srpske pravoslavne crkve; patrijarha srpskog Gavrila Dožića i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Imađaše običaj Momir Vojvodić da u razgovoru često kaže: „Da je Njegoš čuvao ovce po Morači, manje bi rusizama bilo u Gorskom vijencu”, pritom navodeći stih: „Volna volnu užasno popire, o brijeg se lome obadvije”:

Nakon upokojenja visokopreosvećenog mitropolita Amfilohija, mnogo toga je izrečeno i napisano o obnovitelju vjere pravoslavne u Crnoj Gori, pjesniku i besjedniku, univerzitetskom profesoru, teologu svjetskog glasa i ugleda, hrišćanskom misliocu i filosofu, njegošologu, prevodiocu, svjetskom putniku i hajduku, odgajanom na narodnoj poeziji. Morački jasnovidac proročki je postupio još 1990. godine pri izboru patrijarha Pavla, potonjeg živog narodnog sveca. Naime, ondašnji vladika raško-prizrenski Pavle, tek u devetom krugu glasanja, ušao je među tri kandidata, od kojih je apostolskim žrebom i božijim promislom baš on izabran za patrijarha. Desilo se to zahvaljujući činjenici da je tadašnji vladika banatski Amfilohije povukao svoju kandidaturu i zamolio braću arhijereje da svoje glasove daju vladici raško-prizenskom Pavlu.

Imao sam čast i privilegiju da se više puta sretem i razgovaram sa mitropolitom Amfilohijem. Za ovu priliku izdvojiću tri susreta koji su mi posebno ostali u sjećanju. Prvi je bio nakon raskola u jedinstvenom DPS-u i poznate podjele za Mila ili Momira. Dobro je poznato da je mitropolit tada podržao Mila Đukanovića. Na predsjedničkim izborima 1997. godine ja sam bio kandidat Srpske narodne stranke, prvenstveno, da bi nakon raskola sa Novakom Kilibardom, kome je vlast dodijelila ime Narodne stranke, zaživjelo novo ime Srpska narodna stranka. U kampanji smo zagovarali treći put, praktikujući devizu „dva šamara Milu, jedan Momiru”. Milo je i tada bio pod sumnjom da je prikriveni separatista, jer su svi, koji su ga podržali, bili otvoreni separatisti.

Nakon izbora pitao sam mitropolita zašto je podržao Mila Đukanovića. Odgovorio mi je da mu se zakleo da neće odvajati Crnu Goru od Srbije i obećao da će završiti Hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Usput mi je ispričao biblijsku priču o domaćinu koji ima stotinu ovaca, i kad izgubi jednu, ide da je traži. Drugi susret, koji mi je ostao u neizbrisivom sjećanju, dogodio se marta 2014. godine u Morači, kada je Momir Vojvodić došao na svoj „aršin zemlje”. Opijelo mu je služio mitropolit Amfilohije. Nakon sahrane, u razgovoru mi je rekao da je zadovoljan mojim nastupima u Skupštini Crne Gore. Vjerovatno, i zbog trenutka u kome smo se sreli, odgovorio sam da se bojim da je to zaludni posao. Gotovo prekorno mi je rekao: „Nije i ne može biti uzalud, jer svako dobro sjeme, kad-tad daće ploda”.

Treći i poslednji susret dogodio se u junu 2015. godine. Naime, 13. juna te godine mitropolit Amfilohije je služio parastos pripadnicima Velikog zbjega iz Crne Gore (Jugoslovenska vojska u otadžbini) koji su u Sloveniji proljeća 1945. bez suda i suđenja pobijeni od strane komunista. Trudom NVO „Otkrićemo istinu – Dušan Niklanović” na stratištu u Kamniku je podignuta spomen-kapela. U organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske i njene agencije „Odigitrija” prisustvovao sam parastosu, zajedno sa dvojicom starina iz Pljevalja: Bogdanom Đurovićem i Milutinom Robovićem, koji su bili najstariji u autobusu.

Na povratku iz Slovenije svratili smo u Lijevče polje i posjetili crkvu u selu Razboj, u kojoj je 22. aprila 1945. godine mitropolit Joanikije Lipovac, koji je odstupao sa Velikim zbjegom, poslednji put služio zemaljsku liturgiju. Kao što je poznato, nakon što je zarobljen u Sloveniji, završio je u nekoj jaruzi na Bukulji, pošto je prethodno mučen i ubijen. Nakon toga, mitropolit je služio parastos na Šibovima, gdje su tog zlog proljeća 1945. godine komunisti pobili oko 1.000 pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, i bacili u jamu. Poslije parastosa svratili smo u Crkvu Svetog kneza Lazara, gdje nas je sačekao episkop banjalučki Jefrem. Tu smo ručali u konaku crkve, a pošto sam bio jedini poslanik crnogorskog parlamenta, koji je putovao autobusom, mitropolit Amfilohije me pozvao u posebnu prostoriju, gdje me predstavio vladici Jefremu.

Kad je vladika Jefrem čuo da sam iz Pljevalja, rekao je da u SPC važi nepisano pravilo: „Sveti Sava, pa Varnava”, želeći time da iskaže značaj patrijarha Varnave Rosića i njegovu ulogu u životu i organizaciji Crkve. Na to se nadovezao mitropolit Amfilohije govoreći kako Pljevljaci nisu zaboravili patrijarha Varnavu, nego su osnovali SKC „Patrijarh Varnava”. Malo je nedostajalo da pitam mitropolita zašto SPC nije kanonizovala patrijarha Varnavu i tako mu se odužila za njegovu veliku žrtvu. Suzdržao sam se zbog prisustva vladike Jefrema, uvjeren da će mi se pružiti nova prilika za to. Nažalost, nije mi se pružila.

Kad danas razmišljam o svemu ovom, vidim koliko je mitropolit bio u pravu. Milo Đukanović, koji je pogazio riječ i zakletvu, na kraju svoje tridesetogodišnje vladavine, krenuo je da osniva partijsku crkvu i otima hramove i imovinu Srpske pravoslavne crkve. Mitropolitov odgovor je bio iz glave i srca cijelog naroda. Kad se Crnom Gorom zaorilo NE DAMO SVETINjE, bilo je jasno da će Milo ovu bitku izgubiti. Pokazalo se koliko je bila tačna ona mitropolitova opaska o dobrom sjemenu, koje kad-tad mora dati ploda. On koji je 30 godina budio pravoslavni duh i sijao nebesku pšenicu po zapušćeloj njivi crnogorskoj dočekao je zemaljske plodove. Među poslednjim oporukama blaženopočivšeg mitropolita, pored Njegoševe kapele na Lovćenu, ostala je i spomen-kuća patrijarha Varnave. Pljevljaci to ne smiju zaboraviti. Na kraju, moje lično uvjerenje je da su Pljevlja pripadala mitropolitovoj eparhiji Crkva Pomirnica bi davno bila podignuta, a kosti mučenika izvađene iz antifašističke jame na Stražici i opojane po ljudskim i božijim zakonima.

---