- Autor: Adriana Zaharijević

Prisiljeni smo da, sasvim protiv naše volje, odustanemo od progresivističkog doživljaja vremena prema kojem moramo brže, jače i bolje da zagazimo u budućnost, kao da sadašnjost nema nikakvu vrijednost.

Godina koja je za nama mogla je u svakome da probudi filozofa. Neka od temeljnih pitanja od kojih se filozofija gradi u 2020. su nanovo i na sve strane postavljana: šta je istina, šta je stvarno, šta je život? Kuriozitet ove „krize” je što ta pitanja mogu postavljati svi, na svim dijelovima planete. Niko naprosto nije ostao pošteđen zapitanosti nad sobom i svijetom čiji je dio. Svi smo, makar na časak, osjetili sopstvenu neumoljivu konačnost, ali i konačnost bližnjih.

Svi smo doživjeli krizu bliskosti, shvativši koliko blizinu uzimamo zdravo za gotovo, kako onu impersonalnu tako i onu najličniju: bližnji su postajali strani. Svi smo doživjeli vezu između sopstvenih života i države, shvatajući da naše bazične sposobnosti – da se krećemo, okupljamo, govorimo, pa čak i da dišemo – država oblikuje u prava koja nam može uskratiti, čineći nešto za našu dobrobit ili manipulišući našom dobrobiti u druge svrhe. Svi, gdje god da smo se zatekli, a virus nam je ponovo pokazao da nimalo nije nevažno s koje strane granice dišemo, doveli smo u pitanje osnovne kategorije iskustva, vrijeme i prostor. Vrijeme se usporilo, a prostor suzio. Naš prostor je postao skučeniji zbog drugih, zbog neobično nametnute brige za druge, a zbog neizabranog, neželjenog prisustva živog bića koje se pokazalo kao moćno, moćnije, iako golim okom nevidljivo, od društvenih mehanizama i onih najmoćnijih država svijeta. To je, najzad, na dnevni red vratilo pitanje vlada li čovjek prirodom, i da li to ovladavanje podrazumijeva svojevrsnu humanizaciju planete, koja u konačnici vodi njenom uništenju. Ranjivost na „prirodu” nije jedina ranjivost koja se otvorila pred nama. Nestalnost naše egzistencije na Zemlji, naših poslova, našeg organizma, naša neprestana upućenost na druge, druge ljude, institucije, norme, otvorila se u svojoj nepodnošljivoj očiglednosti.

Pitanje kako živjeti dobro kad je sve oko nas loše ponovo je postalo urgentno. Ova godina nam je pokazala da je sloboda uvijek ograničena i da je arbitrarno ograničiva. Pokazala je i to da je jednakost, iako upisana u mnoge ustave svijeta, gotovo isključivo jednakost u tome da virus ne bira u koga se useljava. Jasno nam je postalo i to da je moć rijetko u našim rukama, te da smo joj višestruko izloženi i na nju mnogostruko ranjivi. Pitanje vrline pokazalo se zavisnim od blagostanja na koje u redovnim okolnostima mislimo samo kad je u našim životima nešto izrazito neredovno. Virus nas je zaustavio, primorao da stanemo, nagnao nas da dovedemo u pitanje naše odveć često pojednostavljeno razumijevanje smisla života koji se ogleda u pukom sticanju, pohlepnom nagomilavanju stvari i statusnih simbola, sebičnosti i otuđenosti. Takođe, prisiljeni smo da, sasvim protiv naše volje, odustanemo od progresivističkog doživljaja vremena prema kojem moramo brže, jače i bolje da zagazimo u budućnost, kao da sadašnjost nema nikakvu vrijednost.

Šta mogu da znam, šta treba da činim, čemu mogu da se nadam – prema Imanuelu Kantu, tri najvažnija pitanja filozofije od nas traže da ih u svjetlu ove duboke krize iznova promislimo. Trenutak se nametnuo svima, i pojedincima i društvima. On od nas zahtijeva da se zapitamo šta se može učiniti u ovim granicama, s obzirom na iskustvo kojim raspolažemo, na okolnosti koje su nas zatekle, u kojima jedino možemo stvarati zajednički svijet. Još važnije, šta možemo učiniti drugačije, tako da svijet postane pravičnije mjesto, prostranije za svakoga, u kojem se briga njeguje, ranjivost ne odbacuje s podsmijehom, u kojem se u ljude ulaže, a priroda ne tretira kao puki resurs. Iako djeluju lično, sva ova pitanja istovremeno su i temeljno društvena.

U šumi istina koje se pretvaraju u mjere ne znamo šta možemo da znamo, nije nam jasno šta treba da činimo, a možda i ponajmanje čemu treba da se nadamo i na koga se u toj nadi oslanjamo.

Virus nas je vratio u sadašnjost, a sadašnjost je jedino što imamo. Poput provalije, pred nama se otvorila jalovost života u kojem odavno ne znamo ko smo, gdje smo, a još manje kuda idemo, pokazavši nam koliko je ogromna iluzija da o tome ikada odlučujemo potpuno sami.

(Autorka je istraživač Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu)

koreni.rs

---