- Autor: Maša Gesen

Do kraja dana znalo se malo, ali jedno je bilo sigurno: policija Kapitola pokazala je žalosnu nespremnost za invaziju koja se lako mogla predvidjeti; zapravo, izričito ju je najavio čovjek s najvećim megafonom na svijetu. Bilo je nasilja, uništavanja državne imovine, suzavca, šok-bombi i pucnjave. Tokom noći se saznalo da su četiri osobe izgubile život, od kojih je jednu ubila policija. Objavljeno je i da su 52 osobe uhapšene, od nekoliko hiljada koje su jurišale na zgradu Kongresa.

Bio je to napad bez presedana, ali koji izaziva mnoge analogije. Za vrijeme protesta pokreta „Black Lives Matter” prošlog proljeća, trupe Nacionalne garde u borbenoj opremi stajale su na stepenicama Linkolnovog memorijala u tri reda. Otprilike u isto vrijeme policija je zasula suzavcem mirne demonstrante na Trgu Lafajet u Vašingtonu. U septembru 2018, svakog od prva tri dana rasprave o imenovanju Breta Kavane u Vrhovni sud, policija Kapitola hapsila je više osoba nego što je to bio slučaj ove srijede. Demonstranti koji su se okupljali u danima rasprave – većinom žene, mnoge preživjele seksualno nasilje, bile su hapšene zbog izgreda poput vikanja sa galerije: „Ne vjerujte mu!“ U srijedu je autorka Sara Šulman objavila sliku na Fejsbuku sa opisom: „Ja sam 1982. prekinula zasjedanje Kongresa zbog zakona protiv abortusa, uhapšena sam na licu mjesta sa još pet žena, odvedena u pritvor i zatim podvrgnuta 11-dnevnom suđenju sa porotom.“

Na ovoj slici, okružena drugim demonstrantkinjama, Šulman drži transparent na kom piše: „Zahtijevamo pravo na abortus, prekid zloupotrebe sterilizacije, lezbejska prava, kvalitetnu dječiju njegu“. Scena liči na mnoge fotografije iz decenija prije i poslije tog događaja: demonstranti, često žene, obučene u skladu sa pravilima na Kapitolu, nose transparente kojima se šalje jasna poruka. U prizorima od srijede vidimo kriminalce koji lome po Kapitolu: ispreturana kancelarija zastupnika u Senatu; čovjek u fotelji sa čizmama na stolu; jedan koji kroz hol nosi govornicu; drugi nosi zastavu Konfederacije; grupa bijelih napadača juri crnog policajca. Senatori su kasnije hvalili osoblje koje je sa sobom ponijelo kutije sa zvaničnim rezultatima glasanja po državama. Izgleda da su bili ubijeđeni da bi jurišnici spalili ova dokumenta. To je ključna razlika između demonstranata hapšenih na Kapitolu do sada i jurišnika od srijede, od kojih većina nije uhapšena. Demonstranti su ranije željeli da naruše proceduru javnim obraćanjem članovima Kongresa i privlačenjem pažnje medija, u nadi da će Kongres svoj posao uraditi drugačije. Jurišnici su htjeli da spriječe članove Kongresa da rade svoj posao i da zaustave pogon američke demokratije.

Imam samo dva moguća objašnjenja zašto se policija Kapitola nije dovoljno pripremila ni primijenila silu. Ili su bili u dosluhu sa jurišnicima, ili ih nisu shvatili ozbiljno, što će reći, nisu ih se plašili. Prvu pretpostavku ću odbaciti kao teoriju zavjere. Dokaza za drugu, međutim, ima u izobilju i oni se odnose na američku policiju uopšte.

Poslije nekoliko sati u skloništu, senatori i članovi predstavničkog doma vratili su se na svoja mjesta, na zadatak koji su započeli prije nego što su bili prinuđeni da se sakriju ispod stola ili napuste prostorije, dok je policija čuvala ulaze barikadama od namještaja. Krenula su nagađanja hoće li Kongres doživjeti još jedan predlog opoziva? Da li poslanici razmatraju pozivanje na 25. ustavni amandman da se Donald Tramp ukloni iz kabineta? Međutim, članovi Kongresa su izgleda bili preokupirani drugim stvarima i nisu stizali do pitanja da li je bezbjedno da poremećeni despot u pokušaju, spreman na sve, ostane predsjednik i vrhovni zapovjednik. (Na pitanje novinara Igora Bobića, senator Mit Romni, jedini dosledan kritičar Trampa iz redova republikanaca u Kongresu, kazao je: „Mislim da ćemo morati da se strpimo još 20 dana“)

Moglo bi se pretpostaviti da su se svi senatori i poslanici, uključujući više od stotinu njih koji su i dalje pokušavali da sabotiraju proces verifikacije glasova sa predsjedničkih izbora, samo trudili da sačuvaju pribranost. Ali hrabrost ne izgleda kao odsustvo straha. Hrabro bi bilo da su prepoznali i imenovali opasnost koja je ljudima izvan tih odaja bila očigledna – milionima prikovanim uz TV ekrane i voditelje sve manje uvjerljive dok nastoje da zadrže privid redovnosti. Međutim, kao i policija koja im je priredila tako otužnu izvedbu zaštite, članovi Kongresa naprosto nisu djelovali uplašeno.

Često razmišljam o odsustvu straha. Dok sam još živjela u Moskvi, novinari koji su imali pristup Kremlju imali su običaj da me grde zato što preozbiljno shvatam Putina i njegovu bandu. Nisu baš poricali naredbe o ubistvima oponenata ili činjenicu uspostavljanja diktature, ali su svejedno mislili da pretjerujem. Dugo mi je trebalo da razumijem da to nije bilo zato što su oni bolje od mene znali šta se dešava, ili mislili da znaju bolje. Bilo je to upravo zato što su živjeli u svijetu Putina i njegovih ljudi i smatrali ih normalnim, sastavnim dijelom zajednice. Ne plašimo se onih koje doživljavamo kao sebe; plašimo se drugih.

Za policiju Kapitola, demonstranti iz pokreta „Black Lives Matter” jesu drugi. To su i žrtve seksualnog nasilja i žene koje zahtijevaju pravo izbora. Ali naoružana rulja u jurišu na Kapitol i njihov vrhovni podstrekivač očigledno su dovoljno bliski da se mogu smatrati lakrdijašima. (Neki od njih, iscrtanog lica i s rogovima na glavi, izgleda da su rado prihvatili ulogu klovna.) Jurišnici možda preziru sistem jer misle da ih ne predstavlja, ali u srijedu su uspjeli da dokažu suprotno. Sistem koji to nasilje tretira kao ispad razmaženog derišta predstavlja njih. A nas ostale ne uspijeva da zaštiti.

Peščanik.net

---