- Piše: Krsto J. Pejović

Savremenoj nauci, kao i političkim i državnim sistemima ovog doba, nije nepoznato da stvarni ishodi pojedinih radnji jesu ipak probni kamen podrivanja istine, odnosno zamjena ispravnog za neispravno. Ispravnog je sve manje, neispravnog sve više, a stvarnih posledica napretek. Većina svijeta ne vidi, niti se rukovodi načelima dobre volje koja je suštinski važna. Dakle, pravičnost i ispravnost danas su za neke, nažalost, nepoznanica, pa je jaz između različitih svakog dana sve dublji. I pored toga, svijetu nisu nikada bila punija usta izraza: civilizacija, demokratija i dijalog. Zato i ne čudi što je stanje duha ovog vremena ispod emocija, ili osjećanja, što čini deficit za koji barem danas nema šanse za bilo kakav rebalans. „Djela“ o nedjelima govore na svakom koraku. Kako nadvladati takvu situaciju pitanje je svih pitanja?! Karakterne osobine današnjeg čovjeka su za mnoge nedokučive, što sve upućuje na to da je priroda ljudskog djelovanja različita i često neshvatljiva. Kultivisane osobe to uočavaju i shvataju kao gaženje morala, zakona, prava, običaja, istorije i tradicije. Zato danas jeste imperativ da se svugdje i uvijek gdje je to moguće akcenat stavi na kulturu. Stoga društvene ustanove koje prate obrazovanje jesu subjekti koji ne smiju napustiti svoju djelatnost, koja je uvijek u najmanju ruku učila o dobru i čistom obrazu. Korozija kulturnog sistema neumitno dovodi do pokušaja preinačenja prošlosti čemu pretenduje neka nova Crna Gora. Preoblikovanje svijesti, kulture, istorije i tradicije ne želi pretežan dio savremenog društva bez obzira na to da li se na njega gleda s Istoka ili sa Zapada. Preobražavanje istorije, tradicije i kulture nije nužnost koju želi narod Crne Gore. Izvorni narod Crne Gore se s pravom pita da li je najezda preoblikovanja crnogorskih tradicionalnih vrijednosti deficit crnogorskog patriotizma, s obzirom na to da imamo neizmirene poreske obaveze koje su danas opšta pojava. Prethodna istorija i tradicija takav deficit ne pamte. Tim povodom se ne organizuju javni skupovi, niti se na tako nešto pomišlja, bez obzira na to što je za svakog ozbiljnog čovjeka država svetinja, i bez obzira na to što prazna vreća dupke ne stoji. Zavisno od kontinuiteta oblika preoblikovanja istorije, tradicije, kulture i jezika, pokušavaju se stvoriti neki novi oblici vrednosnih sistema, iza kojih ne stoji stvarnost. Autori tih zamisli zaboravljaju da sadržine koje nude jesu samo vještina njihovih projekata koji su van svake logičke i naučne strukture. Srpska duhovnost i crnogorska državnost su vjekovima integrisani, i to svako razumno stvorenje shvata, jer je to poimanje naših predaka koji su stvarali istoriju, kulturu i tradiciju, što sve čini roman Crne Gore. Okvir savremenog vremena ukazuje da je donekle pravda promašena. Vjerovatno i zato što se civilizacija nalazi pod uticajem neoliberalne ekonomije. Inače, rijetko ko iz ešalona neoliberalne ekonomije ispoljava poštovanje prema pravdi, jer je nažalost pretežno preovladao vrednosni sistem profita, što je mimo svake humanosti i solidarnosti. Ipak se pored svega stiče utisak da je shema neoliberalne ekonomije konačno ogoljena, a možda i oglodana. Svakako, ona nije više biblioteka za izučavanje. Zato je danas umnogome, bar kod jednog prosvećenog dijela svijeta, kultura mjesto u kojem se otkrivaju snažne vrijednosti koje čine čovjeka vrlim i humanim. Tako se pruža šansa da se kultura i istorija shvate kao izraz stvarnosti stvaralačkih i etičkih dobara. Važno je razabrati da je Mitropolija crnogorsko-primorska iznjedrila kulturu, tradiciju, istoriju i državu Crnu Goru. I to je onaj prostor Stare Crne Gore i sedmoro kamenitih brda. Živjeti u blizini jednih s drugima je bogatstvo koje ispunjava sve narode s prostora Crne Gore. U tom smislu ne treba davati veći prostor improvizacijama koje su u suprotnosti sa tradicijom, kulturom i istorijom Crne Gore. Doista, pokušaji preoblikovanja stvarnosti predstavljaju namjeru da ne ličimo sebi, svojim precima, koji su stvarali našu državu. Ta tradicionalna stvarnost počiva na njegoševskoj Crnoj Gori, tj. na svetorodnoj lozi kuće Petrovića. Istina je da svi nismo izgubili svijest o sebi, i u tome je sreća. Korijene loze Petrovića nalazimo u jedinstvu crnogorske državnosti i srpske duhovnosti, bez obzira na to kako se ko krsti i kom se Bogu moli, i bez obzira na to što odrednice „svetorodna loza Petrovića” i Mitropolija Srpske pravoslavne crkve nisu za neke na „dobrom glasu”. Čak je kod jednog dijela naroda Crne Gore odrednica njegoševska Crna Gora toliko obamrla, posebno za pojedine medije i „naručene stručnjake” kao da su te riječi porok. Za te i takve, istina je robijaš, koji je okovan. Iako, nema odstupanja od digitalizacije, budimo kadri da čujemo poziv dinastije Petrović, da bismo došli do sebe samih, naravno uz poštovanje svih koji su drugog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja. Za sve nas treba da su podjednako važni istorijski, materijalni i kulturni izvori, kako crkve, tako i džamije. Snabdjevači neke druge kulture i istorije zaboravljaju da ništo dugo u narodu Crne Gore ne traje kao pamćenje. Znaju to i oni koji su svjesni, kako to kaže Gete, „da je lakše istinu udariti po licu, nego je pogledati u lice”. I na kraju, obitavati u istini čini čast ljudskoj prirodi. Zato svako učenje, pa i kazivanje mora biti utemeljeno na prošlosti sa pogledom na budućnost. Istina se uvijek vidi kao sklad duha i morala, i toga su bili svjesni naši preci za koje je moral bio kategorički imperativ. Taj moralni zakon učinio je Crnu Goru prepoznatljivom kao raj čovjekoljublja. To je put našeg života, jer je istina cijela i ne daje se nikome.

---