-Piše: Dragan Mraović

Ideja komunizma potiskuje se nekritički, jer globalizovani kapitalizam u uniformi neoliberalizma dokazuje djelovanjem da je ona bolja od njega, a da je on u stvari presvučeni staljinizam. Ovdje nije riječ o zlotvorima komunističke ideje Lenjinu, Staljinu, Brozu koji su od nje načinili monstruma, već o njenim izvornim principima na temelju ideje komune koju su oni zloupotrijebili. Oni su i od marksizma načinili njegovu suprotnost, jer sam Marks je tvrdio da nije marksista, a bio je kapitalista, pa se i ženio bogatom udavačom, a ne iz ljubavi. Nije mu zato bilo loše, jer je pisao „Kapital“ u pivnici da ne sluša zvocanje svoje čangrizave bogatunke. I da na miru mrzi Srbe, kako je to već sâm pisao kao pravi Austrougarin. Međutim, on je zagovarao pravedniju raspodjelu ekonomskih dobara koja stvaraju svi, a ne savremeni robovlasnički sistem u kome svi rade, a bogate se samo pojedinci.

Perfidnu ulogu u negaciji ideje komune ima samozvana „međunarodna zajednica“ koja štiti multinacionalne kompanije i zaboravlja na radnike. Evropska unija je „američka konjica“ mega-kompanija, raznih „rotšilda“ i „rokfelera“. EU nameće fanatizam normiranja životne prakse da bi se masa usmjerila na potrošnju, jer favorizuje ekonomske nejednakosti u korist finansijske aristokratije, a tu očiglednost pokušava da zamrači takozvanim „ljudskim pravima“. EU donosi pravila koja diktiraju sve, od boje toalet papira do veličine okaca ribarskih mreža. To su direktive koje uvijek idu u zaštitu multinacionalnih kompanija i suprotstavljaju se radu malih preduzetnika pri čemu riječ „rad” sve više nestaje i zamjenjuje je riječ „potrošnja”. Ljudi i radnici više ne postoje, to su „humani resursi“, dakle roba. Nekada se govorilo o pravima radnika, danas samo o pravima potrošača. Za EU nije ljudsko pravo da se ne radi noću da bi se nekoliko stotina ljudi u svijetu na tome bogatilo. Danas 26 ljudi drži bogatstvo najsiromašnije polovine svijeta, a to je skoro četiri milijarde ljudi. Pa gdje su ljudska prava te četiri milijarde? Ta svjetska finansijska mafija odlučuje ko će biti predsjednik, ne građani, a ko digne glas protiv toga, bombarduju ga. Milošević je bombardovan kada je odbio, između ostalog, da privatizuje ondašnje srpske banke. Danas nijedna banka u Srbiji nije srpska, profit stranih banaka od srpskog novca ulaže se u privrede onih koji su nas bombardovali. Banka „Inteza“ u Srbiji naplaćuje kamatu 27 odsto, a za istu operaciju u Italiji samo 4 odsto! To je pljačka! To su omogućili Đinđić i Gospodar... Đinđić je ubijen, jer se ekonomski uzjogunio protiv Amera za račun Njemaca, ne za račun Srba, dok je Gospodar ne samo izvršavao naloge, već je nudio i ono što mu se ne traži – na svoju polzu, a na štetu građana Crne Gore omogućavajući svjetskim mešetarima njenu pljačku zarad svojih dvadesetak miliona dolara, a koje će, ako Dritan ne iznevjeri, morati da potroši na advokate da umanji robiju koja treba da bude najmanje trideset godina – bar onoliko koliko su pod njim robijali građani Crne Gore.

Zato profesorova Vlada treba da razmišlja i sistemski. Privođenje Brana zarad dva pištolja za koje je teško dokazati da su njegovi je farsa. Jer Brano je posljedica. Gospodar je uzrok. Bolje je ponuditi Branu da proživi na miru, ako pomogne da se spakuje Gospodar, da bi se promijenio sistem, jer samo robija šefa crnogorske mafijaško-političke hobotnice može demontirati milogorsku mafijašku mašineriju. Tu ne pomaže sitna šminka.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---