- Autor: Dejan Ilić

Australija se 18. februara našla pod medijskom blokadom. Žitelji Australije ostali su bez vijesti. Pod vijestima se ovdje ne podrazumijevaju samo sadržaji informativnih medija. Australijanci su ostali uskraćeni za čitav niz takozvanih servisnih informacija: od podataka o tome gdje i kada treba da se jave da prime vakcinu, pa do plana za raspodjelu besplatnih obroka iz takozvanih banaka hrane. Reklo bi se – pao je sistem, kao kada nestane struja. Ali, nije nestala struja, povukao se iz Australije – Fejsbuk.

Dobro, „povukao“ nije prava riječ. Tačno je: Fejsbuk je stavio zabranu na podjelu svih vijesti u Australiji preko svojih mreža. U nekim davnim vremenima to bi se moglo razumjeti i kao da je Fejsbuk u Australiji u štrajku. Ovoj kompaniji zasmetao je nacrt zakona koji bi Australija uskoro da usvoji. Godinama su se australijski političari i ljudi iz Fejsbuka nadmudrivali oko uslova korišćenja medijskih sadržaja na Fejsbukovoj globalnoj mreži. Zakon je trebalo da sankcioniše postignuti dogovor.

Ali, vjeruju ljudi iz Fejsbuka, to se nije dogodilo: zakon, ako se usvoji, ugrožava legitimne interese kompanije. U namjeri da australijske zakonodavce nauči pameti, Fejsbuk je – rečeno starovremenskim jezikom – stupio u štrajk. Ali, u ovim našim prilikama, jasno je da to nije štrajk nego ucjena, to jest demonstracija gole sile. A u nacrtu zakona stoji tek to da Fejsbuk treba da plati australijskim medijskim kućama za korišćenje njihovih sadržaja.

Ako se stvari još malo razlože, australijski zakonodavac želi da ozakoni da dio novca od svakog plaćenog oglasa na Fejsbuku mora ići i medijima uz čiji sadržaj je oglas postavljen. Fejsbuk kaže, preko naše mreže mediji sa svojim sadržajima dobacuju do daleko većeg broja korisnika, i to besplatno. Svoje troškove održavanja i razvijanja mreže kompanija pokriva naplaćivanjem oglasa koje plasira uz te sadržaje. Čitalac pak dobro zna da to nije jedino što Fejsbuk prodaje.

Pored toga, mediji, australijski ili bilo koji drugi, nemaju bogznašta od toga što njihovi sadržaji stižu do više ljudi. Jeste, dobro je kada raste broj gledalaca ili čitalaca, ali mora od nečega i da se živi. Bezmalo sva korist od rasta broja gledalaca i čitalaca sliva se ka Fejsbuku, a ne ka medijima čijim se sadržajima mreža puni. Zakonodavna vlast u Australiji pomislila je da zaštiti žitelje u svojoj zemlji od ovog svojevrsnog izrabljivanja. Fejsbuk se razgoropadio i riješio da pokaže ko je u stvari zakon.

U komentarima u Evropi i Sjedinjenim Državama kaže se da su proverbijalne „sve oči“ uprte u Australiju: ostale države čekaju da vide da li će tamošnji zakonodavci odoljeti siledžijskom pritisku i progurati zakon. Ako se to dogodi, ostale zemlje čekaju spremne da urade istu stvar. Zato je i za Fejsbuk čitav taj australijski zaplet tako bitan: on iz tog sukoba ne smije da izađe poražen. Ali, ovdje nije riječ ni samo o Fejsbuku, ni samo o naplati za korišćenje sadržaja: uživo gledamo šta je ostalo od suvereniteta države.

Barem dvije knjige mogu biti od koristi da se shvati šta je sve u sukobu između Australije i Fejsbuka. Jedna je „Antidruštvene mreže”. Kako nas Fejsbuk razdvaja i podriva demokratiju Sive Vaidhyanathana. Vaidhyanathan dokumentovano i uvjerljivo objašnjava kako Fejsbuk ruši vrijednosti u čije ime nastupa i koje tobože proklamuje. Ispod krinke tih vrijednosti stoji gola želja za zaradom. Prioritet je uzeti što više novca, bez obzira na posledice i na proklamovane moralne obzire.

Izvan fokusa studije ostao je kontekst u kome je bilo moguće da jedna takva mreža stekne toliku globalnu moć da samouvjereno ulazi u sukobe sa državama i računa na to da može da ih pregazi. Taj kontekst tema je knjige „Digitalna isključenost”. Kako kapitalizam okreće internet protiv demokratije Roberta W. McChesneyja. On svoju knjigu piše na medijskim razvalinama u Sjedinjenim Državama poslije prve decenije dvijehiljaditih i razornog uticaja deregulacije medijskog tržišta. Sasvim kratko, McChesney objašnjava kako je povlačenje države iz medija i guranje medija na tržište dalo rezultate sasvim suprotne od onih koji su se tobože očekivali. Umjesto da se dobije razuđena, fino balansirana i nijansirana mreža medija sa raznovrsnim sadržajima od lokalnog do saveznog nivoa, dobijena je strogo centarlizovana i hijerarhizovana mreža malobrojnih medijskih ogranaka sa jednoobraznim sadržajima, nimalo osjetljiva na potrebe korisnika.

Gurnuti u trku ne za što veću publiku, nego za golo preživljavanje, bez materijalne podrške države, mediji su se potpuno okrenuli oglašivačima, od kojih je još jedino mogao da se uzme novac, i kojima su umjesto svog osnovnog proizvoda – sadržaja – kao robu ponudili svoju publiku. Tu trku su oni naprosto morali da izgube. U takmičenju u prodaji publike oni se nisu mogli nositi sa društvenim mrežama. Jer, osnovni proizvod Fejsbuka i drugih društvenih mreža jesu upravo njihovi korisnici.

Kako u Sjedinjenim Državama, tako u Australiji. Država koja je sama svojim mjerama oslabila medije i gurnula ih u zagrljaj Fejsbuka – u kome se oni prije ili kasnije moraju ugušiti – sada pokušava da svoju grešku ispravi i za medije otkine barem dio kolača koji je tako olako prepustila društvenim mrežama. Ali, sada se pokazuje i druga pogubna posledica pogrešne medijske politike: nisu oslabili samo mediji, slaba je postala i sama država kada treba da obara ruku sa medijskim grdosijama poput Fejsbuka.

Najbolje bi bilo da se države vrate jedan korak unazad, natrag u medijsko polje. McChesney nudi barem jedno originalno rješenje o kome bi vrijedjelo razmisliti: takozvane medijske vaučere. To je neka vrsta simulacije tržišta na kome bi se nadmetanje odvijalo samo u onim sferama u kojima to za medije ima smisla. Naime, kaže on, država bi trebalo da ima fond za medije, a njeni žitelji bi odlučivali kako bi se taj fond dijelio.

Svaki građanin dobio bi vaučer na određeni iznos i taj bi iznos mogao da podijeli medijima za koje on smatra da vrijede da postoje. Vaučerima se ne bi moglo trgovati. A mediji koji bi bili potencijalni korisnici ovih vaučera ne bi smjeli da svoj medijski prostor nude oglašivačima. Tako bi država brinula o medijima, ali ne bi mogla da ih kontroliše. Mediji bi morali da se kvalitetom svog sadržaja bore za publiku i sredstva kojima ta publika raspolaže. Dok bi publika dobila moć da kreira javni prostor prema svojim potrebama.

Zakonodavac u Australiji, vjerujem, nije ni pomislio da krene ovim putem. Umjesto toga, ušao je u sukob sa Fejsbukom u namjeri da od kompanije iskamči mrvice za svoje medije. Fejsbukova jadikovka da se tako ugrožava poslovanje kompanije zapravo je gnusna. Kada se pogleda koliko je Fejsbuk uvećao svoje bogatstvo i uticaj, a na šta su u međuvremenu spali mediji, Fejsbukovi argumenti mogu se vidjeti isključivo kao goli cinizam.

Na kraju, možemo se pitati gdje stoji Srbija u odnosu na ove teme. Pošto se nasmijao i odmahnuo rukom, čitalac se prisjetio da je i ovdje izvršena deregulacija medijskog „tržišta“. Da se i ovdje na sva zvona uvodila i slavila privatizacija medija. I šta imamo danas? Pa isto što i drugi. Centralizovanu, gotovo jednoobraznu i strogo kontrolisanu medijsku mrežu. Razlika je pak u tome što domaćem režimu nije ni na kraj pameti da se suprotstavi monopolima koji Srbiju pritiskaju spolja, makar i pogrešno, kao što to sad radi Australija. Tekući režim sa Vučićem na čelu, ako bi se i usudio da pregovara, postavio bi samo jedno pitanje: a koliko sam ja „dobar“ u svemu tome?

Peščanik.net

---