- Autor: Zlatko Dizdarević

Ko još uopšte u svekolikoj mentalnoj klaustrofobiji danas prati diplomatska prepucavanja velikih po svijetu nije zaboravio uzajamne „upozoravajuće prijetnje” što su ih podijelili petog februara u Moskvi ministri spoljnih poslova Rusije i Evropske unije, Sergej Lavrov i Žozep Borel. A Amerikanci ćutali sa strane i pribavljali vakcine za sebe, čekajući ishod koji je njima u interesu. Priča o navodnom povodu za taj hladni sudar neuobičajenih tonova – zahtjev EU Moskvi da odmah pusti na slobodu Putinovog opozicionara i njihovog igrača, „otrovanog” lidera Navaljnija – bila bi i zabavna da nije ciljano opasna. Veća se lavina valjala iza brda, prijetnja Evrope sankcijama Rusiji, uz „zabrinutost za budućnost razvoja ruskog društva (sic!) i geostrateških odluka Rusije”.

Mnogo je toga izgovoreno i u danima naknadno, po povratku Borelja kući. S druge strane, hladni Lavrov nije ostao ni trena nejasan šokirajući politički suptilnu i samodopadnu Evropu izjavom kako „Rusija smatra EU nepouzdanim partnerom...” Pred TV kamerama bio je precizan: „Ukoliko EU uvedu sankcije koje bi pogađale osjetljive segmente naše ekonomije, mi smo spremni prekinuti veze sa EU. Ne želimo se izdvajati iz međunarodne zajednice, ali moramo biti spremni na to. Želite li mir, morate se spremati na rat.”

Htio to neko da prizna ili ne, ovakva razmjena jasnih obećanja, sa jedne strane, i još jasnijeg odgovora, sa druge – uz rijetko i ne slučajno pominjanje rata i mira – nije ni svakodnevna, niti slučajna na takvom nivou. U politici se to čita kao ciljana i nedvosmislena prijetnja jedne strane koja misli da ima kapacitet, pravo i razlog za prijetnju, i druge kojoj je povodom ovakvih prijetnji dovoljno razloga za upozorenje: nismo i nećemo dozvoljavati da budemo ni poniženi ni pokorni...

I jedni i drugi kazali su što su kazali i u vremenima koja su takva kakva su, šansi za uzmak nije ostalo mnogo. Čekao se naredni potez preigrane Evrope i definitivno pritisnute ali podjednako odlučne Rusije da je prestanu tretirati kao u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. Uostalom, puno je toga u svijetu od onda do danas drugačije. Za raširenu epidemiju nabujalih uvjerenja o vlastitim veličinama i samododijeljenim pravima uslovljavanja onog drugog vakcine danas očigledno nema.

Evropska unija je prva povukla obećani potez minulog ponedjeljka. Jednoglasno, šefovi diplomatija i ambasadori država EU odlučili su da uvedu sankcije „ruskim zvaničnicima koji su odgovorni za represiju prema Navaljnom”, izjavio je Borelj, kao istureni igrač Komisije u ispunjavanju domaćih zadataka i naručenom pospremanju odnosa sa Rusijom. Uz ostalo, sanirao je i urušavanje vlastitog rejtinga nakon susreta sa Lavrovom u Moskvi gdje je bio „ponižen”, prema agresivnim optužbama posebno bivših „istočnjaka” koji su danas u EU.

U obrazloženju najavljenih sankcija Borelj je kazao: „Rusija nije više zainteresovana za saradnju sa EU, već želi sukobljavanje i odustajanje od saradnje sa Evropskom unijom. Zato su šefovi diplomatija EU odlučili da se odupru Rusiji kad je riječ o njenom kršenju međunarodnog prava i ljudskih prava...”

U dodatnoj rečenici nakon ove, otvaraju se i novi aspekti cijele priče sa Rusijom i „želji za sukobima...” Pa ministar spoljnih poslova EU dodaje: „Odlučili smo da se odupremo i pritisku Rusije na nas, uključujući dezinformisanje i sajber udare...” Dakle, u optužbama o dezinformacijama i sajber udarima naslućuje se u igri i novi igrač, veliki partner u obnovljenoj svjetskoj geostrategiji sa druge strane okeana. Ipak, ostavljaju se i odškrinuta vrata vlastitom antipandemijskom interesu koji se ne može žrtvovati pa makar i sa sukobljenim Rusima koji ih „pritiskuju”.

Uz ono o odupiranju pritisku Rusa, uočljiv je stidljivi nastavak – „ali i da sarađujemo (sa Moskvom) kada za to postoji uzajamni interes...” Nije teško dokučiti koliko je osjetljivo bilo unutar Evropske komisije izboriti se za ovu formulaciju spram onih zajapurenih Evropljana kojima je od Putina muka. I koji to ne kriju. Tu ni odjednom opštetraženi „sputnik V” nije dovoljan interes-pomiritelj. Zapad odavno nema dileme između brutalnog interesa i starih dugova. „Istočni” dio Evrope i te kako ima. Druga genetika.

Poruka Lavrova koja potire tvrdnju iz Brisela o tome da Rusija nije zainteresovana za saradnju sa EU i da želi sukobljavanje jeste diplomatski jasna i precizna: „...ukoliko bi sankcije pogađale osjetljive segmente naše ekonomije, mi smo spremni prekinuti veze sa EU...” Otud i onaj dodatak Evrope u kojem se kako se sankcijama cilja tek nekoliko pojedinaca, zvaničnici iz policije i pravosuđa Rusije, „odgovorni za neprihvatljiv tretman Navaljnog...” Ne baš osjetljiv segment ruske ekonomije.

Teško je vjerovati da će Borelj sa šeficom Ursulom von der Lajen predložiti ta imena zbog „tretmana Navaljnog” i zauzvrat izgubiti možda posljednju priliku da EU dobije „sputnik V”, kao šansu da se koliko-toliko održi korak sa bratskom Amerikom koja im je već daleko odmakla s vakcinisanjem svojih stanovnika, i to vakcinama obećanim pa i plaćenim od „zapadnih” dobavljača, Fajzera i Astra-Zeneka, pa onda poslatim preko okeana. Love is love, business is business. Vjeruju li i Evropljani do juče opsjednuti antiruskim „terorizmom” nad herojem Navaljnim kako će i odlazeća Merkelova razmijeniti svoj kapitalni projekat sa Rusima, „Sjeverni tok 2”, za odluku ministara EU da „više učine za one koji u Rusiji brane političke slobode”. I sve to u okviru odjednom potegnutog dokumenta nazvanog „Globalni režim ljudskih prava Evropske unije”. Koji, usput, tako dirljivo principijelan i neupitan ništa ne znači ni u slučaju Saudijske Arabije i Kašogija, ni Velike Britanije i Asanža, ni SAD povodom Čelsi Mening...

Da stvar sa beskrajnom i već pomalo histeričnom satanizacijom Rusije – koja naravno, ima bezbroj svojih aferima što su povod za posebnu analizu – nije tek slučajna i izolovano autohtona evropska priča, sluti još nešto. Za naivne je „iznenađujuća” podudarnost u sankcijama Moskvi iz EU i pominjanje „dezinformacija i sajber udara”, sa najavom američkog savjetnika za nacionalnu bebjednost Džeka Salivana od prije neki dan: Bajdenova administracija će uskoro predstaviti „širok odgovor na ruske sajber-napade...” U razgovoru za CBS Saliven je poručio da će odgovor biti „veći od sankcija”. Bez detaljnijih objašnjenja, istakao je samo da će to biti „kombinacija viđenog i još uvijek neviđenog”. Uočljivo je da se ove izjave nadovezuju i na nedavne tvrdnje Trampovog državnog sekretara Pompea povodom tih navodnih hakerskih napada iz Rusije, ma koliko je njegov bivši predsjednik na cijelu priču ovih dana odgovorio na svojstven način, u skladu sa trenutnim raspoloženjima: „...Rusija, Rusija, Rusija ! Bezvezni mediji to odmah poviču čim se nešto dogodi...”

U svom prvom obraćanju svijetu nakon inauguracije, u sklopu virtualne Bezbjednosne konferencije u Minhenu, Bajden je oduševio mnoge svojim „istorijskim zaokretom”. Dokaz im je i obećanje po kojemu je „partnerstvo između Evrope i SAD temelj svega što želimo postići u 21. vijeku”. U svom govoru ushićeno dočekanom u EU, Rusiju je pomenuo kao „zlostavljača” pa se mora zajednički raditi kako bi „spriječili ruske napore koji imaju za cilj destabiliziranje demokratije”.

Kao što su iz Vašingtona ispotiha i zadovoljno posmatrali najnovije zaoštravanje odnosa Brisela i Moskve, teško je povjerovati da sve ovo zasad na sličan način ne posmatraju i mnogi igrači sa drugih krajeva planete. Ambicije što vode do interesnog podgrijavanja animoziteta, prijetnji, sankcija, umjesto dogovora o planovima temeljem zajedničkih interesa u preslaganjima unutar „geostrategije” energije, vode i hrane prerastaju u pandemiju. Masovna kontrola uma i proizvodnja straha i sukoba uočljiv je uspjeh politike, tehnologije i farmakologije. Ali, vakcine za to nema jer se ne želi imati.

---