- Piše: Jovo Pejović

Pravi političar je neko ko se nikada nije prodao ni iznevjerio svoje principe, ali ni principe onih koje predstavlja. To se ne bi moglo reći za one koji žele da se svima pomalo dopadnu, mijenjajući svoje stavove svakoga dana po nekoliko puta ne hajući za mišljenje onih čiji su ih glasovi doveli do vrha piramide. S njima u istoj ravni su oni koji golom silom i ucjenama žele iskoristiti tešku finansijsku krizu u kojoj se nalazi veliki broj građana da bi se dočepali vlasti. Život tjera čovjeka da se radi porodice, novca i vlastite udobnosti prodaje formalnim ili neformalnim centrima moći. Znam mnogo ljudi koji žive u sramu ili makar potajnom samopreziru zbog pristajanja na ucjene koje su se pod pritiskom vlasti postavljale pred njima. Međutim, ko je god nešto radio protiv svojih uvjerenja, to mu nije izašlo na dobro. Tamo gdje se sve gleda kroz lični interes i novac, sve je podmuklo. Tu najmanje ima kreativnosti, ljubavi i duhovnosti. Zato živimo u državi velikih razočarenja. Upoznao sam mnogo političara koji decenijama igraju na kvarno. Koji u sve razgovore, pregovore, saveze i koalicije ulaze s namjerom da nekoga prevare kako bi se bolje pozicionirali i ostvarili ličnu korist. Takav pristup politici, ali i životu obično završi krahom. Koliko je samo političara i političkih partija u jednom trenutku bljesnulo, pa se ugasilo prije nego što je s obje noge stalo na zemlju. Narod neke brže, a neke sporije pročita, ali po pravilu sve postavi tamo gdje im je i mjesto. U Crnoj Gori se mnogo puta griješilo u procjenama ljudi, pa i u politici. Tako su na važna mjesta nerijetko postavljani oni koji to ni po čemu nijesu zavređivali, a sklanjani oni za koje se kasnije ispostavilo da su bili pravi izbor. U Crnoj Gori je sve politika i svi se razumiju u politiku. Sreću i mir niko nije kupio parama za koje je prodao obraz i dušu. To nas je kroz istoriju koštalo mnogo. Bez obzira na to što su takvi život završavali prezreni i odbačeni od naroda, nikada nam nije namirena patnja koju smo zbog njih preživljavali. Svi moramo naučiti da nije važno biti na visokoj funkciji, ako si pile u duši... I ne samo na funkciji. Narod odavno na ovim prostorima ne bira ni svoje vođe ni svoj put. Sve nam nameću oni koji su nas sistematski uništavali kroz vjekove. Čak i onda kada narod izabere svoj put, uvijek se nađe neko iz međunarodne zajednice da nas posavjetuje da to nije put kojim Crna Gora treba da ide. Zato stalno tumaramo bespućem izgubljeni u vremenu i prostoru. Zajedništvo koje su sanjali najbolji uvijek su rušili najgori. Ništa se nije promijenilo ni ovoga puta ili smo na dobrom putu da opet skrenemo s puta koji su nam trasirale litije i vjerni narod. Instalirani svuda i na svakom mjestu, u institucijama države a plašim se i u nekim krugovima bliskim Crkvi, pojedini samozvani i umišljeni spasioci očigledno ne shvataju kakva nam opasnost prijeti od ostataka odlazećeg režima ukoliko i dalje budu živjeli u zabludi da se s njima može graditi budućnost. Oni koji su 30. avgusta osvojili vlast treba pod hitno da shvate da u međusobnim prepucavanjima nije izlaz, kao što nije izlaz u minimiziranju učešća u novoj vlasti onih koji su dali najveći doprinos pobjedi nad diktatorskim režimom. Mnogo nas ozbiljnih poslova čeka da bismo podigli iz pepela sve ono što je pojeo i uništio režim Mila Đukanovića. Zato je zajedništvo na tom poslu važan faktor u izgradnji bolje Crne Gore. Odlazeći režim je pokazao da ne umije i da ne zna. To je dovoljan razlog da se hitno pomjere sa svih mjesta koja predstavljaju kočnicu brzom oporavku države. Kao jedan od onih koji je 30 godina šikaniran od režima Mila Đukanovića, ne tražim ništa za sebe od nove vlasti kao što nijesam tražio niti dobio od odlazeće, ali upozoravam da niko iz nove vlasti nijednog trenutka ne smetne s uma da oni koji su trideset godina vodili tešku borbu da bi Crnoj Gori odškrinuli vrata slobode neće dozvoliti da još jednom budu prevareni.

---