-Piše: Predrag Spasojević

Da li sindikati imaju moć da pomognu radnicima Crne Gore i zašto je nemaju? Iz najviših slojeva stratosfere je vidljivo da crnogorski sindikati nemaju neki bitniji uticaj na društvene procese, niti mogu pomoći radnicima Crne Gore. Zašto je to tako? Savez samostalnih sindikata Crne Gore s početka 90-ih bio je kadrovski i materijalno veoma moćna organizacija, sa jakom infrastrukturom, naslijeđenom od generacija koje su jele jagnjad. Na našu nesreću, da vode državu dobili su šansu mladi i lijepi, ali neznaveni i lako podložni kvarenju. Kako su u proteklih 30 godina urušene sve sfere društva, tako ni sindikat nije bolje prošao. Redom su uništavane velike fabrike i mala preduzeća, dok sindikalci toga vremena zaokupljeni ličnim interesom i matricom prethodnog društvenog uređenja nisu imali adekvatan odgovor na ta dešavanja, a nisu ga ni tražili. Vlast svjesna da je dovedena na krilima radnika iz najjačih pogona tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore, blagonaklono je gledala na urušavanje radničke klase, kao jedine moguće opasnosti po njihovu egzistenciju. Nakon 30 godina propadanja, današnji Savez sindikata Crne Gore nije ništa naučio iz sopstvenih grešaka. Trenutno zbog očigledne nesposobnosti organa, a naročito generalnog sekretara Duška Zarubice, SSCG se nalazi u poziciji koja nije predviđena unutrašnjim aktima. Naime, svim organima ističe mandat, a jedini organ koji može stanje vratiti u legalne vode je kongres, za čije održavanje još ne postoji određen datum. Pusta želja Duška Zarubice je da zadrži funkciju generalnog sekretara pa čak i po onoj devizi Luja XV „ poslije mene potop.“ A kako i ne bi, službeno-porodični automobil na račun radnika, dobra zarada, stan koji je, nadamo se, otplatio (dok su na drugoj strani ogromni dugovi za porez i doprinose za zaposlene u stručnoj službi SSCG). Nedostatak propisa u oblasti sindikalizma omogućava kvazisindikalcima da mešetare na sindikalnoj sceni. Potpuno odsustvo demokratskog principa da članovi sindikata biraju svog predstavnika doživljava kulminaciju. Kongres, sa standardnih 300 delegata, sveden je na svega 92, radi lakšeg namještanja delegata koji će ponovo izabrati Duška Zarubicu za generalnog sekretara. To je poruka članstvu da napušta ovu, nažalost, kompromitovanu organizaciju, što se svakodnevno dešava.

Iz SSSCG je u jednom momentu istupio značajan broj sindikata i oformio Uniju slobodnih sindikata Crne Gore, ali nažalost ni ta sindikalna centrala nije mogla da se uspostavi kao demokratsko udruženje i za posledicu imamo da i njih napuštaju članovi. Navešću samo jedan primjer kako se ova centrala bori da zadrži svoje članstvo. Osniva se sve više sindikata koji ne pripadaju nijednoj centrali, a zbog njihove želje za iskrenom sindikalnom borbom sve više radnika im prilazi s namjerom da se učlane. Kako bi spriječili osipanje svog članstva, USSCG ne preza ni od čega, pa i od uništavanja humanosti i pretvaranja u kvazihumanost. Tako Sidikalna organizacija Kliničkog centra Crne Gore, članica USSCG, za dodjeljivanje novčane pomoći povodom najtežih životnih situacija, umjesto obične priznanice, članove veže ugovorom o pomoći na način da pomoć mora da se vrati ukoliko se korisnik iščlani iz sindikata u narednih godinu dana. Tragičnost ovakvog postupanja sindikalaca-humanista, kvazisindikalaca-kvazihumanista je još veća jer se radi o zdravstvenim radnicima. Ovakvi i slični postupci samo urušavaju ionako loš ukupni imidž sindikata.

Vrijeme je da zaposleni u Crnoj Gori stave prst na čelo i dobro razmisle o tome ko ih predstavlja, ko u njihovo ime zaključuje Opšti kolektivni ugovor, ko daje saglasnost na zakone koji ih se tiču, da se osvijeste i shvate potrebu za masovnijim otporom propadanju radničkih prava, koje traje u kontinuitetu poslednjih 30 godina. Moramo stvoriti jak radnički pokret koji će imati adekvatan odgovor na društvena događanja, na principima solidarnosti, humanosti, demokratičnosti u odlučivanju i izboru, transparentnosti u radu, saradnje sa ostalim činiocima društva i konačno otpora nepravdi i bezakonju. Vlasti će se mijenjati, dolaziće i bolja i lošija garnitura, a potreba kapitala da se što više uveća na štetu radnika ostaje trajna, pa će tako i borba radnika biti vječna. Što budemo složniji, organizovaniji i pametniji taj odnos kapitala i prava će biti pravedniji, sa neophodnim balansom potreba. Svu sreću želim sadašnjem rukovodstvu obje sindikalne centrale, takvi kakvi su osim sreće ni u šta drugo se i ne mogu uzdati.

(Autor je predsjednik Sindikalne organizacije UIKS-a)

---