Piše: Pol Krugman
Bregzit je zaista fantastičan događaj, na sasvim pogrešan način. Tu je mnogo ljudi zaslužilo svaku osudu, od Dejvida Kamerona, koji će ostati upamćen kao čovjek koji je rizikovao raspad Evrope i svoje zemlje radi kratkoročne političke dobiti, do zlobnih urednika britanskih tabloida koji su pumpali javnost gomilom laži.
Ali, manje sam uznemiren nego što sam mislio da ću biti. Ekonomske posledice bregzita će biti loše, ali ne toliko koliko se predviđalo. Političke posledice će biti daleko gore, ali one bi bile takve i da je pobijedila opcija za ostanak Britanije u EU.
Počnimo sa ekonomijom. Britanija će zbog bregzita biti siromašnija. Teško je predvidjeti posledice bregzita za trgovinu, ali one će biti značajne. Carine Svjetske trgovinske organizacije (STO) su niske, a ograničenja u globalnoj trgovini relativno mala. Ali u Evropi i Sjevernoj Americi je važan uticaj garancija pristupa tržištu na stopu dugoročnih investicija namijenjenih izvozu, pa bi povlačenje ovih garancija smanjilo obim trgovine, čak i kada bi bio izbjegnut pravi trgovinski rat. Posledica svega ovoga bi bila smanjena produktivnost u Britaniji.
Kada su u pitanju finansijske posledice – slom tržišta, recesija u Britaniji, svjetska recesija itd – ja ih ne vidim. Funta je pala u poređenju sa uobičajenim dnevnim oscilacijama. Ali za one sa iskustvom kriza zemalja u razvoju, ovaj pad nije strašan, čak ni u poređenju sa ranijim britanskim epizodama: tokom ekonomske krize 1970-ih funta je pala za trećinu, poslije izlaska iz Evropskog finansijskog mehanizma 1992. za četvrtinu, a do časa kada pišem ovaj tekst za svega 8%.
Britanija pozajmljuje u sopstvenoj valuti i nije podložna klasičnim krizama bilansa zbog devalvacije valute, za razliku od, na primjer, Argentine, gdje pad peza uništava kompanije i potrošače koji su pozajmljivali u dolarima. Bregzit neće dovesti do naglog odliva kapitala i porasta kamatnih stopa, naprotiv.
Došlo je do pada na berzama, ali i do pada kamatnih stopa zbog straha od recesije koji će primorati centralne banke na velikodušnu monetarnu politiku. Čemu onda strah? Prvo, zato što novonastala neizvjesnost može da smanji obim investicija. Ne znamo kako će se odvijati bregzit, pa postoji realna opasnost da kompanije odlože investiranje dok se stvari ne raščiste.
Ozbiljniji problem su politički potresi u Evropi i Britaniji. Što me dovodi do politike. Evropski projekat promovisanja mira i tješnje političke unije kroz ekonomske integracije je u velikoj krizi. Bregzit je vjerovatno tek početak, jer populističke, secesionističke i ksenofobne snage dobijaju sve veću podršku širom Evrope. Dodajmo tome i slabost evropske ekonomije, koja je prvi kandidat za „sekularnu stagnaciju“ – neprekidnu krizu niskog intenziteta uz demografske probleme koji odvraćaju investicije. Budućnost Evrope ne izgleda dobro i ima razloga za brigu.
Ali ti razlozi ne bi nestali ni da je Britanija ostala u EU. Najveće greške evropske konstrukcije su bile: usvajanje eura bez dublje analize i plana o tome kako će jedinstvena valuta funkcionisati bez jedinstvene vlade; katastrofalno smještanje evrokrize u moralne okvire i svaljivanje krivice na „neodgovorne južnjake“; uvođenje slobodnog kretanja radne snage između kulturno različitih zemalja sa velikim razlikama u primanjima. Bregzit je u velikoj mjeri posledica ovih neriješenih problema koji su doveli do gubitka kredibiliteta EU. U tom smislu, evrokriza je uticala na bregzit, iako se Britanija pametno držala što dalje od eura. I obratno, bregzit je samo ubrzao već postojeću krizu.
Prava šteta, koja bi bila izbjegnuta da nije bilo Kameronovog gafa, nanijeta je samoj Britaniji. Nisam stručnjak za te stvari, ali izgleda da će bregzit ojačati najgore snage u britanskoj politici i dovesti do raspada te zemlje. Premijer Boris djeluje kao izvjesniji ishod od predsjednika Donalda (koga lako zamišljam kao britanskog premijera). I zato vas molim da ne brinete o makroekonomskim pitanjima. Brinite o opstanku Velike Britanije. I oplakujte Evropu.
pescanik.net