PIŠE: AKADEMIK ZORAN LAKIĆ
„Zašto naši istoričari tako šturo i nekako golo pišu svoju istoriju ne pozajmljujući bljesak reči i misli iz naših romana, eseja, traktata? “ – upitao se prije mnogo godina jedan naš tada mladi, a danas veoma afirmisani književnik čije stvaralaštvo ima istorijsku vrijednost i naučno-istorijsku podlogu. Davno postavljeno pitanje ostalo je tako dugo bez odgovora. Neopravdano! Jer mogli bi ga danas i proširiti: zašto se izdanja i najboljih ostvarenja na polju nauke štampaju u samo par stotina, rijetko hiljadu i više primjeraka? Dovedemo li ovo još i u vezu sa cijenom koštanja naučnih studija i rasprava, onda svakako ne bi smjeli ostati tako ravnodušni na postavljeno pitanje. Pođimo još dalje u toj pitalici: da li su naučna djela namijenjena samo naučnicima?
Zaista ako se vidi ko ih sve čita, ispada da ih čitaju samo oni koji to moraju zbog obaveze ili naučno-stručnog interesa. Ne krije li se u ovoj istini i pomalo tužno saznanje da nauka ne postiže svoj potpuni cilj. Jer, pogotovu istorija, nema samo za cilj da utvrđuje naučne istine, već da tim primjerima vaspitava mlađi naraštaj. A ako taj naraštaj odbija da čita ta vrijedna naučna djela, šta onda? Ne radi se tu o gubljenju interesa za predmet, već o činjenici da stil kojim je predmet kazan ne privlači pažnju; štaviše ponekad čitaoca odbija.
Eto zašto se nije smjelo tako hladno preći preko pitanja eminentnog književnika koje je, upravo, već odavno i pitanje našeg društva: jesmo li tako bogati da finansiramo dva rada na istu temu – strogo naučni i publicistički, odnosno da li su naši naučnici kadri da ne žrtvujući nauku, pišu djela koja bi probudila interes šireg kruga čitalaca?
To je upravo i ključno pitanje. I odmah treba odgovoriti: ima ih koji to znaju i mogu. Raduje što je taj broj sve veći – iz generacije u genraciju. Prisjećamo se, opet zapisa jednog, iz plejade ostalih:
„Istorija nije šuma u kojoj jedno uvelo lišće prekriva drugo. Zavještana vječnosti, ona ulazi u svoj naknadni život kad prestane kratki trenutak sadašnjosti. Okamenjeni tragovi, voštane figure po muzejima, prašnjave draperije, hartije žute i trošne, samo stvaraju iluziju prolaznosti. Istorija ima svoj krvotok, svoju zagonetnu dušu, svoje prikrivene klice, svoju upornu snagu koja djeluje na svoj način, svoju čudesnu moć obnavljanja. Svaki istoričar, ako je autentičan u svom pozivu, putnik je vječito spreman da krene u neizvjesnost...“.
Ali zašto ih nema mnogo više, kao u Francuskoj na primjer? Treba izdržati kritiku onih koji, ne ulazimo za sada zbog čega, ne shvataju ili ne žele da shvate da se danas ne može pisati kao u ranija vremena. Herodot, Plinije Stariji i Mlađi – pisali su jednim stilom, epoha im je to nametala; srednjovjekovni istoričari drugim a naši savremeni istoričari, pri čemu se ne misli samo na jugoslovenske, opet, jednim posebnim stilom. I, to je za nauku važno; niti jedan istoričar, niti jedan stil, nije radi stila žrtvovao metod i naučnu istinu.
U tom kontekstu treba pozdraviti pokušaj rijetkih istoričara da to sve shvate i njihovu hrabrost da tako nastupaju prezentujući svu ljepotu stila koji bi svi istoričari morali da prihvate iz više razloga. Da li će pokušaj biti uspješan zavisi od mnogo stvari. Pojaviće se i opozicija naravno. „Bez muke se pjesma ne ispoja...“. Ne postoji zakon kako se piše istorija. Ali je davno utvrđena istina da istoričari ne bi smjeli da budu lažni advokati izgubljenih bitaka u kojima nijesu učestvovali. Bitno je da se vlastitoj riječi daje reljef a mislima filozofska dubina. Kao primjer navodimo ovaj iz jedne od knjiga akademika V. Strugara: „Na jugoslovenskom prostoru, preko koga se od davnina protezala granica između svjetova, onaj lanac zemlje koji je razdvajao prostranstva nazivana Istokom i Zapadom, stvaralaštvo prošlog doba, nošeno neotklonjivim i najprečim nuždama progresa, nigdje nije dovršilo krčidbu: dugovjekovna podijeljenost je smetala bratskom zbližavanju; vlastoljublje je mutilo trpeljivost i slogu; koristoljublje je razmahivalo gramživost i svakojake svireposti; žurba je često bila odsudno nestizanje; neznanje je katkad omelo dobro razumijevanje zajedničkih ciljeva. A urođena težnja svega što živi da dostigne svoje puno razviće – klijala i rasla, sa razmahom gdje je bilo slobode, a mučno gdje gdje je bila stega, ali svuda s neodoljivošću prirodne sile. U zemlji jugoslovenskih naroda bilo je tako i bujnosti i osakaćenih uzarsta, jakih ambicija i golemog nesklada, toliko mnogo međusobno spletenih nejednakosti i suprotnosti-da je samo revolucija, mogla razriješiti njene istorijske probleme i korisno usmjeriti narodne moći.“
I još nešto: osnovni zakon razvitka, pogotovu u nauci, je borba mišljenja.
Ne mali broj istoričara vjeruje u širok prodor literature u istoriografiju. To je imperativ istorijske nauke na savremenom stepenu društvenog razvitka. Pozitivna je činjenica da kod nas već ima priličan broj istoričara koji se u tom pravcu kreću. Njihov rad će steći opšte priznanje. A tada će biti više onih koji danas čine prodore, nego onih koji sputavaju današnje pregaoce.