Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Šum joj je pjevljiv... poput kosa kad dočeka zorni zrak čekanog proljeća. Talasi joj starovremenom mladošću sase, ko ku­ko­vi što ne­ka slat­ka go­spo­đa ima­de. Nji­ma ne zapljuskuju obale... o njih se miluju. Neko bi ti rekao "Vi­di kako se maze!" Kada ne gledaš, stupe na obalu - krat­ko tek, i pjenom zaigraju. Oko struka nose đinđuve od kapi apofilita i tvore trake plavo čarne, poput akvamarina. Rijeka je zovu... više je. Nije more... manja je. Voda je one vode u kojoj se život ušap­tao, iz koje se i rodio... odaziva se kada je bajalicom prizovu "Slavice, Slavice pojavi se... Dođi, rijeko mila, dođi i uzmi me".
Odnijela je mnoge... ljepšu smrt od njenog zagrljaja ži­vi ne pamte. Ipak, povukla se... evo kako: ... ne pitaj za kad. Ne pamti se...
* * *
Djevojče jedno... curetak od jedva dvadesetak ljeta zaljubila se u mladog kožara. Brzo ga otjeraše u vojnike, rodbina i seoska lakrdija. Da bra­ni vri­jed­no­sti ko­je ni­šta ne zna­če. Srce joj se umalo ne ot­kači i o du­šu ne zamače kada ga je do klanca pratila. Na mostu iznad suvog korita su se pozdravili... malo mu je sira spremila i nekoliko hljepčića od soli i kukuruza. Kad mu je torbak predavala, sa njim mu je neš­to svoje odlomila. Neš­to golemo čemu nije imala imena... Znala mu je porijeklo, iz stomaka je osjetila. Sezalo je do mjesta u njoj gdje je jezgro stanovalo. A kada nekog voliš odatle i time - niko više neće moći da bude jednako voljen. Nećeš imati čime. Gledala je kako mu čuperak u gu­žvi zamiče, kako mu se nezgrapno mač u kanijama vuče. I kako je izgledao kao preplašeno mače koje prate stari džuk­ci. Kad su borci most prešli, iza planine nestali - srušila se i suzama travke orosila. Makar se neš­to od tog rastanka osvje­ži­lo... makar neš­to da je zasijalo.
Molila se svim bogovima, neke je i sama izmislila... da ga čuvaju i brane od studeni i gladi... i da ga posebno zaš­tite od sablje neprijatelja i kidanja iz ratnog bezumlja. Molila se ujutru, pored bunara, u poljima pšeničnim, pred veče, u postelji uz sanak, pa u snu bez sla­di... ruke bi skupila, na prste usne naslonila, oči sklopila i kosom pustila da stihovi molidbenu pri­ču ka­žu. Nadala se i patila... nadala, patila... a kasnije sve manje nade osta, patnja se raskomotila... te u njoj raz­baš­karila.
Od dragog nikakvog glasa ne bi puna tri ljeta... Niko se na njegovu kožaru i ne okrenu - za­pra­vo, pretvoriše je seljani u grd­nu piljaru. Pored nje nije više prolazila. Mladića su odavno već iz knjiga precrtali. Čudno kako lju­di tu­đu mladost hitro istuguju... pomenu je dva dana, a onda prestanu. Zanavijek. Mnogima su suze tek splačine - ne zaboravi.
Na vrh četvrte zime, dođe joj otac... gazda i svinjar. Uze je za ru­ku i reče kako je dosta tugovala, predugo čekala... te da će joj on sreću donijeti u vi­du dogovora koji je sklopio u varoši podno onog brda. Tamo ćerku obeća bogatom đedu - tačnije si­nu od đu­tu­ru­ma, masnom taman poput njega. Začu sama kako srce iz nje zavriš­ta... neka rebra se prelomiše i gru­di joj udahnuti više ne mogaše. Gledala ga je, već umrla, ali ga je gledala i ćutala. Šta reći ocu, šta odgovoriti onome kome se ne odgovara... Naklonila se, uspravila, onako slomljena - i do polja odšetala. Tog dana nekoliko promrzlih grumenova zemlje je usjajila... makar neš­to lijepo iz te sudbe nasta. Prije nego što je u postelju pošla... sjetila se priče što je baka besjedila... o rijeci magičnoj... boje apofilita... koja bi došla ako je zamoliš... koja bi te uzela... ako je premoliš... i u smrt najljepšu odnijela... gdje te niko naći ne može... samo ako je ubijediš.
I imena se sjetila... "Rijeka Slavica!"... Ali bajalica je iz sjećanja utekla... cijelu noć je probdjela pok­ušavajući da je istk­a... Onda je uspomena sama došla, razlistala se poput karanfila... i riječi joj saopšt­ila. Usnila je, začudo, srećna.
* * *
Nosila je žu­ti vijenac umotan pletenicama, haljinu sa srebrnim šarama... i malo uvezene vunice od ognja, da joj se maća ne prikrade. Smjestiše je u kočiju i krenuše put varoši... trebalo je samo most nad su­vim koritom preći. Čim točkovi nagaziše prag, skloni zavjesu sa vratanaca, pogleda u klanac i tiho, tiše nije mogla, sašaputa: "U njemu je već sve ono što sam... svaka sitnica i svaka draga stvar. Spremna sam. Slavice, Slavice pojavi se...molim te. Dođi, rijeko mila, dođi i uzmi me"
Šum joj bi pjevljiv... poput kosa kad dočeka zorni zrak čekanog proljeća. Talasi starovremenom mladošću zapljusnuše most... Zagrliše djevojče. Pomilovaše je i pomaziše. Uze je Rijeka Slavica, uze i odnese... Ostadoše na mostu zbunjeni svatovi. Iskre od vode usjajiše sve te nemile stvari. Makar neš­to iz toga osta da blista.
Odnijela je Slavica mnoge... ipak, ljepšu od nje odav­no u ta­la­si­ma ni­je ima­la.
*
A negdje daleko... hodio je snažan ratnik. Iz stotina bit­ki, ni sa jednom ranom. Silan junak što ne­kad bi kožar. Vraćao se odnekud gdje su mnogi mr­tvi pa­li. Rekoše mu da su ga čuvali bogovi znani i neznani. Vraćao se djevojci... još je u rukama stezao torbak stari. Znao je da je daleko... samo ne baš toliko.
U glavi je ponavljao ne­što što je godinama čuvao i želio da joj saopšt­i:
Vidio sam kada si onog dana na koljena pala...Kad ti se kosa rasula.
Ti si ta­mo osta­la. Ja ću doći.
Bih da te dr­žim i gr­lim... da više drhtala ne bi.
Nije ni slutio koliko će da ga bo­le... svi nje­ni ne­iz­gr­lje­ni drh­ta­ji.
*
Vama, koji ste čekali... a niste dočekali. Neka dru­gi bu­du brodovi... ti rijeka postani.
(Autor je knji­žev­nik)