Piše: akademik Zoran Lakić
Nijedna TV serija nije tako pomno i dugo najavljivana kao tekuća serija TV Podgorica – Božićni ustanak. Konačno je i u Crnoj Gori shvaćena važnost reklame! Način kako je reklamirana ova serija, takođe, skreće pažnju; propagandistički je najavljena kao TV serija koja će osvijetliti stare istorijske događaje na do sada neviđen način. E to je već – nešto sasvim drugo!
Autori serije Božićni ustanak već trpe primjedbe. I, kako bude odmicala serija, biće ih sve više. Uostalom, neki od autora više nisu u radnom timu. Zadržaću se samo na naslovu serije – Božićni ustanak. Niko od profesionalnih istoričara do sada te događaje nije nazvao ustankom; nisu imali osnova za to. Mnogi su, opet, pisali o Božićnoj pobuni, što je adekvatniji naziv.
Enciklopedije su sinteza nauke i znanja. U njima je detaljno objašnjen svaki ustanak od čuvenog Spartakovog ustanka robova u Rimsko doba, pa sve do poznatog Varšavskog ustanka – protiv Hitlerovih fašista u Drugom svjetskom ratu. Kod nas su najpoznatiji – Prvi srpski ustanak 1804. godine i Trinaestojulski ustanak 1941. godine. Svaki ustanak je imao svoje vođstvo i vođu, svoj program; po pravilu je zahvatao široku teritoriju. Karakterišu se i po svojoj masovnosti. Pa i po pogibijama. Dakle, sve ono što autori serije ne promovišu; makar u dosadašnje tri-četiri storije.
Autori serije ne prave razliku između ustanka i bune, odnosno pobune. To je veliki propust. Kod nas je bila najmarkantnija Seljačka buna Matije Gubca. U konkretnom slučaju riječ je o pobuni, dakle, još nižerangiranog nezadovoljstva. Tako se dešavaju pobune a ne ustanci, pa ni bune nezadovoljnika zbog, recimo, velikih računa za struju. Ili zbog neisplaćenih zarada itd. itd.
Svaki ustanak je imao svoj program, koji je bio snažan mobilizatorski faktor. Zato su ustanci bili masovni. Imali su svoga vođu; po njemu su i ime dobijali. Svega toga nema – u prvih tri-četiri epizode. Božićna pobuna je uzela za ime veliki hrišćanski praznik, koga autori serije i njeni junaci prosto ne priznaju. Ne vidi se ni ko je organizovao Božićnu pobunu. Da li to autori sugerišu da je to tzv. spoljni faktor. itd. Zaista ima dosta pitanja.
Pobuna je zahvatila samo djelove Cetinja i Nikšića, pa ni po tom osnovu ona se ne može smatrati svenarodnim ustankom Crne Gore, kakav je bio recimo Trinaestojulski ustanak 1941. godine. Puna istina o ovom događaju mora se sagledati sa globalnog plana. Međunarodna podjela snaga toga vremena bila je na globalnom planu vrlo jasna. Prema njoj su se ravnali i „mali” sudionici. Crna Gora i Srbija su bili kao i do sada bliski, prijatelji – na pravoj strani istorije. Godine 1916. Crna Gora je kapitulirala, ali je narod nastavio borbu – sve do oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine. Lokalni separatisti su bili uz poražene snage u Prvom svjetskom ratu. Oni su oslobođenje Crne Gore 1918. godine proglasili okupacijom, kao što su 1941. godine okupaciju Crne Gore proglasili njenim oslobođenjem.
U oba slučaja „okupatori” su bili vjekovna braća Crne Gore – rodoljubi iz Srbije, sa kojom je svaka Crna Gora bila u vjekovnom prijateljstvu i bratstvu. Antijugoslovenstvo i antisrpstvo nikada nisu imali šansu u Crnoj Gori. Ta priča kako narod kaže – odavno ne pije vodu!
Izazivaju čuđenje i neki detalji koje ćemo bez komentara samo evidentirati:
– Crnogorac sjedi u kući sa kapom na glavi!
– Obilazi imanje u svečanoj nošnji!
– Svi se služe iskrivljenim cetinjskim govorom, koji se promoviše u tzv. crnogorski jezik, koji je karakterističan samo za cetinjski okrug, nikako za Crnu Goru!
– Ima i nepriličnih scena na koje će reagovati neka od brojnih udruženja žena u Crnoj Gori.
– Snimanje čizama vojnika, a ne savezničke vojske – asocijacija je na okupaciju – ne onu iz 1916, već 1918. godine!
Na kraju ostaje nedorečena dilema autora serije i njihovih „ustanika” protiv koga su digli pobunu. Sugeriše se odgovor da je „ustanak” krenuo protivu „srpskih okupatora”! Ako je to baš tako, postavili bi pitanje autorima serije: a kada je prestala ta „srpska okupacija”?! Istorijski gledano – više su Crnogorci „okupirali” Srbiju, nego Srbijanci Crnu Goru, makar od vremena Karađorđa pa sve do Slobodana Miloševića – iz Andrijevice. Tu već ne važi takozvana umjetnička istina, kao grudobran od egzaktne istorijske istine.
Da li je serija stvarno umjetnička ili politička? Ako je politička, onda je OK. A ako je umjetnička, morala bi da bude mnogo bliža umjetničkom izrazu. Ako autori serije ulaze u raspravu o istorijskim temama, onda moraju poštovati – važeća pravila. Ona govore da osnova priče – mora biti puna istorijska istina, poput one istine iz filmova Sutjeska, Kozara, Neretva i naročito filma Dan D (Desant u Normadiji). A autori serije su baš tu omanuli. Pitamo ih zašto i na koji način su došli do velikih sredstava za njeno finansiranje. Bez tih objašnjenja – serija može biti shvaćena kao ruganje Crnoj Gori i njenoj časnoj istoriji.