-Piše: Vladimir Gligorov


Rezultat izbora je zapravo gori nego što se na prvi pogled čini. Zaista, 55 prema 45 posto uz malu izlaznost nije pretjerano ubjedljiva pobeda. Donekle je teže ocijeniti politički značaj ovog ishoda, jer izgleda da su birači donijeli odluku da li i za koga da glasaju kao da je riječ o izborima sa jednim, a ne sa dva kruga. Nije stoga neočekivano da nezadovoljni na ulici traže zamjenu za izgubljeni drugi krug.
Svejedno, kako bi se ishod izbora mogao razumjeti? Pomaže to što je bilo više kandidata. Primjera radi, drugog kruga neće biti u ne maloj mjeri zato što je Jeremić dobio mali broj glasova. To je uticalo više na konačni ishod od Radulovićevog veoma rđavog rezultata. Zašto? Iz istog razloga iz kojeg je mali broj glasova za Šešelja pomogao Vučiću da pobijedi u prvom krugu. To bi moglo da se razumije ovako: neko ko bi rado glasao za Jeremića u oba kruga, ali ne očekuje da Jeremić prođe u drugi krug, može da se odluči da glasa za Vučića u prvom krugu, jer i inače namjerava da za njega glasa u drugom, recimo u vjerovatnom izboru između njega i Jankovića. Što je isto kao u slučaju Šešeljevog glasača koji ne očekuje da Šešelj uđe u drugi krug. Vjerovatno je to slučaj i sa jednim brojem Obradovićevih glasača.
Radulovićev rezultat je, naprotiv, objašnjiv time što su njegovi glasači željeli da u drugom krugu glasaju za Jankovića prije nego za Jeremića ili Preletačevića, pa su glasali za Jankovića već u prvom krugu kako bi on eventualno ušao u drugi krug, jer ništa nije ukazivalo na to da će u drugi krug ući Radulović. Što se Preletačevića tiče, u mjeri u kojoj njegovi glasovi nisu otišli Vučiću, bar u nekom procentu, on je svakako doprinio tome da 45 posto glasača izabere nekog drugog a ne pobjednika. Za vjerovati je da njegovi glasači nisu ni računali sa drugim krugom.
No, ako je to tačno, onda nije lišeno osnova da se nekih desetak posto glasova, Jeremić plus Šešelj plus još po neki glas, pripiše Vučiću u tom smislu da je on njima bliži od Jankovića ili Preletačevića. Što bi značilo da se na Vučićevom dijelu političkog prostora nalazi vjerovatno bar 65 posto onih koji su glasali. To ne znači da bi on toliko i dobio u drugom krugu, ali to sada ne možemo znati.
Uzmimo sada da je prava izlaznost, broj onih koji su glasali podijeljen sa stvarnim brojem birača, negdje oko, i vjerovatno nešto iznad, 60 posto od recimo oko 5,5 miliona birača, i da se ne bi moglo očekivati da maksimalna izlaznost može da bude mnogo veća od 70 posto od tog broja: to bi bilo oko pola miliona onih koji su odustali od glasanja (ostali ne glasaju jer im ishod, iz jednog ili drugog razloga, ništa ne znači ili im je svejedno). Bilo je potrebno da dvije trećine njih glasa za nekog drugog, a ne za Vučića, da bi bilo drugog kruga. Vjerovatnije je pretpostaviti da su se oni prećutno izjasnili za ishod koji je bio najavljen na sve moguće načine, usled čega je bio i očekivan.
To onda znači da je Vučićeva pobjeda ubjedljivija nego što zvanični podaci kazuju. Problem ovog izbora srpskih birača jeste u tome što nisu samo izabrali predsjednika države, već su posredno glasali za promjenu sistema vlasti. U novom sistemu predsjedničke vlasti, skupština i vlada će odgovarati predsjedniku republike, što jeste karakteristično za izborne autokratije ili za plebiscitarni autoritarizam. Zbog toga je sasvim razumljivo da se legitimnost takve izborne odluke osporava na ulici.
Da je došlo do drugog kruga, glasalo bi se za predsjednika, a ne za predsjednički sistem. Na osnovu rezultata glasanja u prvom krugu, Vučić bi vjerovatno dobio više glasova u drugom krugu, ali bi nova vlada ako ništa drugo odgovarala i skupštini, a ne samo predsjedniku države i najveće političke partije, što znači da bi odgovarala javnosti i glasačima. Za šta se, za tu izgubljenu odgovornost, uglavnom sada demonstrira, u ne maloj mjeri protiv sredstava informisanja, čija je obaveza bila da jasno ukažu za šta se zapravo glasa. Poruka demonstracija jeste da većine nema za vlast jednog čovjeka, nezavisno od činjenice da ga je većina izglasala za predsjednika u prvom krugu, a vjerovatno bi ga izabrala i u drugom, da je do njega došlo.
Tako da bi se moglo zaključiti da nije izvjesno da postoji većina za autoritarni predsjednički sistem, nezavisno od toga što je većina izabrala Vučića za predsjednika. Ako većine da se prećutno izmijeni sistem zaista nema, ne bi bilo neočekivano ako Srbija uđe u krizu legitimnosti.
Koliko sam u stanju da vidim, čini se da je to jasno ruskim političarima. Ruska politika na Balkanu ima za cilj održanje postojećeg nivoa strateške neizvjesnosti. Ovo zato što Rusija ne raspolaže sredstvima za neposredniji politički uticaj: nije spremna da preuzme veću odgovornost za rasplet na Balkanu bilo novcem ili političkim uslovljavanjem ili većim vojnim angažovanjem. Cilj je dakle da se postojeći strateški rizici drže otvorenim. Tako prvobitno u Bosni i Hercegovini, tako sada u Makedoniji, tako sve više i u Srbiji. To je naravno samo primjena ruske globalne strategije na Balkan, koji svakako nije od istog značaja kao recimo Ukrajina ili Sirija, gdje je ruska politika mnogo aktivnija i spremnija da preuzma odgovarajući rizik. Kada je riječ o Balkanu, strateška nestabilnost koja podstiče ili održava autoritarne vlasti kojima stalno prijete krize legitimnosti, i koja, ta neizvjesnost, pored toga što košta stanovnike tih država takođe zahtijeva sve veće strateško angažovanje prije svega Njemačke, jeste ono čemu Rusija teži. Otuda podrška Dodiku u Bosni i Hercegovini, Ivanovu u Makedoniji i pojačana podrška Vučiću u Srbiji.
Peščanik.net