-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Onuda kuda prolaze dah, riječ i hrana, a često iz­bijaju smrad i poganš­tina nalaze se usta. Simbolička vrijednost varira - neke kulture ih poš­tuju kao izvor stvaralačke moći, druge kao ru­pu kroz koju se u tijelo uvukla duša. Iza paučine paučina svila se daleka davnina u kojoj se smatralo da najtoplokrvniji mogu usnama da „zavate“ nemuš­ti govor. Ta divna sposobnost činjenja kroz zborenje. Pred onim čovjekom koji vješ­tinom ovlada, otvarale su se zgrčene šake žrtava, kradne mi­sli lopova, namjere svirepnika, ali i zamandaljene škrinje iz pećina... Šta god izgovorili - glas bi opio i najbezumnijeg ratnika. Ali, nemuš­to bajanje kroz glasne žice nije poteklo od lju­di, već od sit­nih zvijeri... gmazova, tačnije.
No, da se vratimo počet­ku svih početaka. U Africi se na svakih sedam vjekova rađao bijeli nosorog. Krupan stvor neviđene snage. Lavovi mu se sklanjali s puta, krokodili uzmicali u rječna korita - sve krvožedno i bijesno je skakalo u stranu, iako ne postoji predanje da je božanstveno čudo s tri roga ikad nekoga ritnulo... Hranili su se generacijama na isti način - mliječnom travom, vulkanskim jajima, a dane provodili u ravnanju brda. Voljeli su da se igraju sa monsunima i odbijaju gromove sa tla. Zanimale su ih svakakve koješ­tarije da ćemo pravo. Neš­to od toga jeste bilo beskorisno, skoro zaludno... ali mnogo dobra i spasenja bijeli džinovi načiniše. Loza čudotvorne vrste se okončala naglo - prebila na četrnaestom koljenu... prevarom... A evo i kako:
Čandaki bješe četrnaesti iz loze sniježno bijelih, već napunio osamdeset godina, što se u liniji bijelih nosoroga smatralo zrelim ljetima – skoro pa puna snaga. Puftao bi na oblake tjerajući ih da iscijede koje kilo kiše nad savanom. Životinje u njegovoj bli­zi­ni žedne i gladne ne bi ostajale. Rogom od snage krčio je otrovne močvare i pravio pute za slonove, zebre i antilope. Sve su mu se zvijeri pognute glave klanjale, najčešće iz ljubavi... malo njih iz jeze. Živio je tako Čandaki od dana do dana, gegajući masivnu zadnjicu pod vrelim suncem, ne očekujući da će iko ili iš­ta u Africi poželjeti da ga povrijedi ili izda. A i što bi? Bio je dobar i drag. Ugodan svima... Međutim, u zbi­ru se nekako prevario. Dodao više šećera, a uteklo mu kilo soli kroz rukav. Jer, nije znao četrnaesti od rase bijelih da blagodno činjenje više iritira pogane duše no zabijeno koplje u njihova čela.
Jednog jutra se debeli Čandaki probudi. Na stomaku primijeti pijavicu. Kad se zagleda bolje, ot­kri da se ne radi o žderaču sukrvice, već o drhtavom crnom guš­teru, ne većem od crva. Kad krenu da ukloni ljigavo smetalo, ono sitno zavapi ,,Ne mi­či me, molim te! Nećeš ni osjetiti da sam tu... samo bih da ti se di­vim”. Čandaki bi pomalo tašt, ujedno lakomisleno darežljiv... sažali se na pijukavo gadavče i dozvoli da mu na tijelu obitava, uz opomenu ,,Nemoj da bockaš ili da mi na bilo koji način smetaš”. Ovaj se zakle na zmijin grob i plju­nu tri puta u stranu da takvu namjeru nema! Samo mu žu­ti brk sijevnu zlobogarom. Započeše njih dvojica druženje. Često bi se peo do Čandakijevog uha, šunjao i šaptao... šaptao. Tako propast započe grd­nu avanturu. Ša­pa­tom.
Uisti­nu, guš­terče ga nije peckalo kada bi bi­li sami... ali ako bi se iš­ta drugo desilo sa strane (neki trn, oš­tar kamen pod stopalom) gizdavi stvor bi iskoristio da uš­tine Čandakija dodatno. Ovaj to ne bi primjećivao, misleći da je sve dio nezgode, uganuća i bockica suve trave. A onda su i ptice počele da kruže, i konačno slijeću na njegova leđa. Guš­ter mu kaza da bez njih ne bi umio da se dru­ži i da mu treba malo razgovora mimo svakodnevnih stvari na bijelom stomaku. A u potaji nauči vrane i čvorke da ga kljunom iskljucaju sve dok sitne rane ne porastu, otvore i zagnoje. Čandaki ni to nije primjećivao, ta bio je silan i veliki. Šta su ogrebotine na planini. A gmaz mu je pričao raznoslovne bajke, umivao uši poslasticama. Postadoše njih dvojica nerazdvojni prijatelji. Tako je makar Čandaki smatrao. Ptice du­gih kljunova su sve češće dolazile, rane postajale dublje i prskave, a bajke sve sočnije. Naposletk­u, već iscrpljen od rijeke što isteče iz njega, div­ni Čandaki skonča uz drvo Akua... s guš­terčićem pored uva. Smrad mu je do zadnjeg trena pričao kako mu se di­vi. I da ne obraća pažnju na bolove s leđa. Sve je to od trnja. Ni do zadnjeg trzaja volina nije shvatila da skapava od prijatelja... slatk­orečivog crva.
Kad se iz Čandakija duša otrgla, guš­ter osta da srče preostalo meso. Jeo, ždrao i gutao danima. Goz­ba je potrajala. Na kraju, narastao u jednog od najružnijih stvorova... komodo zmaja. Pih, i danas ima njegovog okota. Tamo su negdje, palacaju jezicima i beče tražeći one koža mekih, mirisa od bogova, da im šapnu neš­to od opoja... i slome rebra.

* * *

Znaš... rađaju se i ovdje oni sa talentima. Kod nekih dar umije da sija jasnije od kože. Da li od ljepote, pameti ili sa zidova srca - svjetlost privlači mnoge poglede. I one kojima svjetlost smeta. Takvi dođu do središt­a ognja i nađu načina da ga ugase. Pohvale i divljenja kuljaju s jezika onog koji se približava. Zavaravaju dok meso po stomaku režu. Ljube te riječima dok ti leđa grebu. Guš­terolika psina se umiljava dok ga u krevet ne pu­stiš... a onda čeka da zaspiš. Da ti plam ugu­ši.
Dozvoliti svakom da ti priđe - stvar je vaspitanja. Ne dati parče uva da ti šapuću laži - mudrost je opstanka. Ako želiš duga prijateljstva s guš­terima, onda razvij krat­kotrajno pamćenje. Nema drugog načina.
Afrikanci tvrde da se u prijateljstvu sve svodi na samo jednu stvar - kako bi­ti Čandaki bez guš­tera.
(Autor je knji­žev­nik)