-Piše: Milka Šćepanović
Ponekad pomislim da je vrijeme da se malo odmorim od tema u kojima stalno nekoga ili nešto kritikujem. Niko ne voli kritiku, a ni “fala” ne stoji baš svakome. Prošlo je tek nekoliko nedjelja otkad sam napisala da nisam od onih koji vole patetiku u temama koje se tiču invaliditeta. Ipak, odlučila sam da malo te patetike iskoristim i time prvi put demantujem sebe. Jer, skakanje samoj sebi u usta je jedini način da ,,skočim’’ kako bi neko vidio da se nešto dešava u Crnoj Gori kad je ova kategorija stanovništva u pitanju.
Pretpostavljam, bolje reći znam, da će kolumnu pročitati, osim, naravno, osoba s invaliditetom, uglavnom ljudi koji na ovaj ili onaj način imaju veze s nama – naši roditelji i porodice, asistenti, prijatelji i poznanici – svi oni koji, više ili manje, dobro poznaju naš svijet ili svijet našeg “posebnog” člana porodice.
Ovo je možda prvi put da pišem kolumnu koja nije za osobe s invaliditetom. Ova je za sve vas koji to niste. Ali je o nama, ili našim osobama s invaliditetom.
Nije mi namjera da zvučim patetično već da podstaknem ljude da razmisle o nečemu čemu, možda, inače ne bi posvetili ni pet minuta, za koliko na primjer mogu pročitati ovaj tekst.
U Crnoj Gori, nažalost, ne postoje podaci o broju osoba s invaliditetom, kao ni statistike osim onih koje se odnose na ostvarivanje konkretnih prava u različitim oblastima, a još je teže da govorimo o podacima i statistikama u vezi sa različitim smetnjama kod osoba sa invaliditetom.
Koliko osoba s invaliditetom poznajete? Je li jedan od makar deset vaših prijatelja osoba s invaliditetom?
Nije svaki invaliditet vidljiv, ali zapitajmo se koliko osoba u invalidskim kolicima vidimo u vozu ili autobusu svakog dana? Koliko ljudi s bijelim štapom ili s psom vodičem prođe pored nas ulicom?
U medijima je slika vrlo slična – osobe s invaliditetom su slabo zastupljene, a često se prikazuju i u potpuno neprihvatljivom svjetluZapravo, i ovome ću prići na drugačiji način. Koliko osoba s invaliditetom radi u medijima, posebno u onim najistaknutijim? Jesu li zbog svog invaliditeta okarakterisani kao nesposobni?
Ovo je samo uvod i, na neki način, druga tema, ali jedna informacija je i tekako važna. Naši najbliži ili mi sami nismo ono što vidimo na malim ekranima. Nisu ili nismo jadnici koji stalno nešto traže. Osobe sa invaliditetom nisu nesposobne, znaju puno više nego što neko misli, ali neko drugi o osobama sa invaliditetom zna veoma malo. Ono što vidimo na ulici, u autobusu, u vozu prava je slika. Osobe sa invaliditetom su ljudi poput svih drugih. Imaju iste potrebe, ciljeve i želje. To je jedna i jedina istina.
Bude se ujutro kao i mi, odlaze na posao, ako ga imaju. Ako nemaju posao, druže se s prijateljima, popiju kafu, obave poneku od svakodnevnih stvari u gradu ili po kući – skuvaju čak i ručak, idu u nabavku, bore se s birokratijom. Idu u školu, na fakultet, bave se sportom. Vesele se druženju s porodicom. Imaju djecu i muževe. Vole i žele. Noću sanjaju iste snove. I ujutro sve iznova.
Sve isto kao i mi, ili barem vrlo slično nama.
Da li možemo da zamislimo čovjeka koji se veseli istim izazovima koje nosi novi dan kao i mi, a svako jutro se budi s bolom koji je nama nezamisliv i koji nikome i ne spominju?
Možemo li da zamislimo vlasnika vrlo uspješne kompanije u našoj državi kojem je svaki sat koji provede sjedeći u kolicima zapravo korak bliže vrlo rizičnoj operaciji? Imamo li takvog? Nemamo.
Možemo li da zamislimo sportistu koji nakon svakog duela u kojem se bori za naslov prvaka Crne Gore, u sportu koji nikad neće biti na televiziji, mora provesti nedjelju dana u bolnici, boreći se za sopstveni život?
Možemo li zamisliti nekoga ko ne može sam popiti ni čašu vode, a vodi život kao i mi?
To je priča o osobama sa invaliditetom.
To je priča koju neko ne vidi i ne čuje.
To nije patetična priča o jadnicima.
To je priča o junacima koji to ne žele biti.
To je priča o ljudima poput nas.
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše Sunce’’)