-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

– Kako se zoveš?
Ću­ti.
– Kako se prezivaš?
Ću­ti.
– Imaš li porodicu? Nekoga da brine o tebi?
Ću­ti.
– Koliko imaš godina? Radiš li negdje?
Ću­ti.
– Da li si u penziji?
Ću­ti.
– Zaš­to dr­žiš oči zatvorene?
Ću­ti.
– Gdje ži­viš? Imaš li dom?
Ću­ti.
Skloni bilježnicu, pa se spu­sti na zemlju pored njega. Uzdahnu. Uhvati ga za ru­ku. Drugom pređe preko čela i vrati nekoliko pramenova unazad. Pomilova mu lice. Osjeti kožu toplu i tanku. Zaustavi se na starom ožiljku što je spavao na lijevoj strani sljepoočnice. Shvati da On nije ono na šta je navikla... da u njemu ima nekog dubokog razuma, neke veće istine od tek „izg­ubljenog slučaja”.
– Plašiš li se?
– Da... Stalno.
– Čega?
– Ne znam.
– Da li te je sada strah? – stegnu mu ru­ku svojim dlanovima, pa ih primače usnama.
– Manje.
– Imaš li koga?
– Imao sam.
– Gdje su sada?
– Ne znam.
– Čime se baviš?
– Gledanjem.
– Zaš­to onda ne otvoriš oči?
– Ne vi­dim... odavno – prstom dohvati ušnu resu, htio je da se počeše, ali nije imao snage – Mnogo sam volio da gledam, znate.
– Ima li iko da možemo da ga pozovemo? Rođak, djeca... prijatelj?
– Prijatelj! – naceri se i otvori kapke. Bješe srećan. Ot­kri nestale oči.
– Imao sam prijatelja. Da, imao sam. Tamo, ispod mosta. Dva! Davali su mi hranu. Jednom sam pojeo čokoladu.
Htjede da prepukne. Suze zavriš­taše u sobi iza pogleda. Htjede da potrči nekud, noseći njega u naručju i da viče: „Pomozite molim vas! Pomozite! Nema nikoga!” Ali, povrati se... privuče bilježnicu bliže koljenima, uze olovku... drugom rukom je i dalje gri­ja­la njegovu sit­nu šaku. U glavi je premotavala lekciju „... kada pacijent pozitivno odreaguje na određeni termnin, ili pojam – u dalju komunikaciju treba krenuti držeći se datog modula...”.
– Dobro onda... a možeš li mi reći, čemu slu­ži prijatelj?
– Da te pridržava dok hodaš po oluji.
– Čemu slu­ži ljubav?
– Da nasloniš merdevine uz oblak tmur­ni.
– Čemu ti slu­ži hrabrost?
– Da se sa oblaka ispenješ do Mjeseca hladnog.
– Čemu slu­ži srce?
– Da kredom spojiš zvijezde dok stojiš na vr­hu mjesečeve planine.
– Čemu ti duša slu­ži?
– Da u zvijezdama ispišeš „Boljelo je... o kako je samo boljelo. Ali, ipak bilo je divno... i sve bih ja ovo ponovo”.
– Čemu slu­ži tolika tuga?
– Da kad ono napišeš, dodaš „Hvala” – staviš tačku i potpišeš se.
– Pa, je li to onda svrha života?
– Ne znam... možda nije, ali je najljepša ljepota.
Gledala ga je kao što nikoga vidjela nije. U besmislu ljudskom nađe ovo parče sušt­ine... čovjeka koji je mogao bi­ti starac, ili starac što nije pustio zvijezde i dijete iz sebe. Zagrlila ga je i grlila dok travke ni­su prestale da šuš­te... držala ga je stisnutog uz gru­di, htjela je da makne sa njega sve što je bilo od gline. Da ga nazove „tata” ili „sine”... bilo kako, samo da ga sačuva od tmine. Da ga odnese, smjesti na najudobnije jastu­ke, obuče u najsvilenije pidžame. Da nadoknadi sve... sve što nikada imao nije. Suze su joj se kotrljale niz lice i odbijale kr­to sunce. Okrenu se, kolega je bio bli­zu, pa mu reče:
„Donesi čokoladu, molim te”.(Autor je knji­žev­nik)