- Piše: Milka Šćepanović
Kad si dijete, ne možeš tačno da znaš šta se dešava između majke i oca i zašto majka uvijek plače, a otac uvijek viče. Ono što jedino znaš jeste da moraš da budeš miran, ako se nadaš da će to prestati. Kad si mali, možeš da se sakriješ. Ignorišeš galamu i viku, vrištanje, pretvaraš se da si negdje drugdje. Dođeš u situaciju da se iz straha pokriješ preko glave svojim omiljenim ćebencetom i daješ sve od sebe da zaspiš, jer znaš da kad zaspiš – sve prestane, prestane kad utoneš u san. Svaki sledeći put, ponovo to uradiš i ponovo sve to prestane.
Zatim, dođe dan da se probudiš. Vidiš, više nisi dijete i odavno si prestao da nosiš svuda sa sobom svoje omiljeno ćebence. Shvatiš da si u dobi u kojoj znaš da majka ne plače zato što joj je „upalo nešto u oko“, a otac ne urla zato što je „nervozan zbog posla“.
Onda shvatiš da se ništa nije promijenilo osim toga što otac i majka više ne biraju riječi kojima će povrijediti jedno drugo, a majka više i ne pokušava da sakrije modrice. Shvatiš posle svega da si došao u doba kada osjećaš da bi trebalo da uradiš nešto. Nešto da GA zaustaviš. Nešto da zaštitiš svoju majku. A kada shvatiš da ni to ne možeš, ne znaš na koga da budeš bijesan, na njega ili na sebe. Obično budeš bijesan na sebe, jer nemaš moć da spriječiš zločin.
Kada sve prođeš, počneš da se pitaš šta raditi s toliko velikim bijesom koji gotovo da ima svoj život?
Šta raditi u tom trenutku kada si toliko ljut da ti se čini da možeš nekoga da ubiješ, ali osjećaj bespomoćnosti ubija samo tebe?
Bilo da se radi o bračnom ili o vanbračnom partneru, svaka žena u Crnoj Gori treba da spriječi i najmanji oblik nasilja prijavljivanjem nasilnika. Veoma mali procenat žena riješi da prijavi nasilje ili uopšte da govori o tome. Razlog je strah od osude okoline, jer smatraju da su same krive za to što im se desilo, strah od partnera, zavaravanje da se više neće ponoviti i stid zbog toga što joj se desilo. A ekstremni razlozi za ćutanje o nasilju su zaštita najbližih, ukoliko nasilnik manipuliše žrtvom.
Žene su najčešće izložene psihičkom nasilju, a trpe i ekonomsko, fizičko i seksualno nasilje. Brojke govore da se čak 62 odsto žena plaši da prijavi nasilje zbog straha od osvete nasilnika, a 24 odsto zbog osude i sramote.
Iako, na sreću, nijesam prisustvovala baš nijednoj vrsti nasilja u svojoj porodici, moram da kažem: “Ej ti gore, što vrtiš svijet ukrug, ostavi sve što radiš na trenutak i pogledaj žene i djecu žrtve nasilnika. Neću te dugo zadržavati, samo ih pogledaj i saslušaj”.
Mi koji vjerujemo u tebe znamo da ti najbolje znaš da smo se rodili pravedni i plemeniti. Zapravo smo takvi na majku. Znam da je ona mislila da je dobro da me takvom načini, jer ću tako pravedna mirno da zaspim noću, a to je najvažnije u ovom surovom životu.
I, evo, pogledaj, sve radimo kako valja i dolikuje. Brinemo da djeca imaju sve što im treba, a to nije lako, čak i kada imaš s kim da ih gajiš, a šta je sa ženama koje to rade same, i one su žrtve nasilja - surovog života i sudbine. Brinemo o svim njihovim potrebama i obavezama. Dijelimo ovu enormnu ljubav koju imamo na nekoliko jednakih djelova. Pravedno. Da niko ne dobije ni više ni manje, već tačno koliko treba. Svojoj djeci kuvamo zdravu hranu i trudimo se da imaju na sebi ne skupo već čisto. Da odu na vrijeme u školu. Te žene koje trpe nasilje spasile su same sebe i djecu od nasilja ako su pobjegle iz pakla... Neko živi skromno i čestito u malom stanu, a neko u vili sa ogromnim problemima. Bolje da je i tijesno, ali s mirom u kući. Učimo djecu da budu srećni i kada nemamo mnogo toga na raspolaganju. Ta vještina će im značiti u životu.
Nasilje nad ženama u crnogorskom društvu nije rijetka pojava. Naprotiv. Razni oblici rodno-zasnovanog nasilja – uprkos aktivnom radu nevladinog sektora –i dalje su prisutni, iako manje nego ranijih godina. Svi znamo da žrtve nasilja utočište pronalaze uglavnom u sigurnim kućama. Za mene je odgovor sistema na ovaj problem još uvijek neadekvatan.
Moram da zaključim rečenicom: “Nema gore zvijeri od majke sa djecom kojoj je nanijeta nepravda”...
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce’’)