- Piše: Milutin Mićović
Proročka pjesma Konstantina Kavafija „Čekajući varvare“ umanjila je značaj svojom ostvarenošću? U našem vijeku pokazalo se da varvari nijesu nikakvo rješenje, ali se vidjelo da su – nužnost! Nužna posledica kolektivnog umora u svijetu, koji je na kraju i priroda samog svijeta. Kolektivni umor dolazi kao zakonita posledica znanja, ili, saznanja da je svijet „neko rješenje“, to jest njegova socijalno- tehnološka struktura, i njegov raspričani humanizam.
Život i ima neko rješenje, a svijet nema! I život i svijet su to pokazali nebrojeno puta. Ali, to nije urušilo upornost svijeta da pravi rješenja i kad ih nema. Vidimo li to mi sad? Amerika je htjela da napravi „novi svjetski poredak“ ( „neko rješenje“), a upala je u geopolitički apsurd, i nemogućnost ikakvog rješenja. To američko „uvođenje svjetskog poretka“ proizvelo je terorizam svjetskih razmjera, koji direktno uništava svaki poredak, zavodeći poredak terora.
Idelogije koje drže i „unapređuju svijet“ podrazumijevaju neka „dobra“ rješenja, bilo to na ideološkom, tehnološkom ili na socijalnom planu. Cijela infrastruktura svijeta samo nudi rješenja, to je stalna utakmica dobrih rješenja, da čovjek prosto ne može da izabere najbolje, jer uvijek ima i bolje, za koje ne zna.
Lajbnic je govorio o ovom svijetu kao „najboljem od svih svjetova“, a njegovu temeljnu misao izvrgao je maštovitoj ironiji genijalni znalac prirode svijeta - Volter. Njegovu ironijsko-humorističku knjižicu ,,Kandid’’ treba počešće čitati, ne samo da bi se brže raspršilo naše naivno povjerenje u dobrotu i savršenost ovog svijeta, nego da bismo uočili skrivenu dramaturgiju čije je sjeme posijano u čovjekovoj duši, koja se trijezni jedino kroz udarce, saznaje kroz patnje, osmjeljuje se i uspravlja u potpunoj samoći, gdje više ne mogu pomoći ni svijet ni ljudi.
Kandid i ,,Don Kihot’’ se dopunjuju, s tim što je Kihot vitez, koga porazi u relnom svijetu ne obeshrabruju, nego još više učvršćuju viteške obrasce postojanja. A kod Kandida porazi u realnom svijetu razbijaju njegovu naivnu predstavu da je „ovaj svijet najbolji od svijh svjetova“.
Špengler je govorio o „propasti Zapada“, upravo naglašavajući „iscrpljenost rješenja“, koje nam (zapadni) svijet nudi. Simptomatično je da u kolektivnoj svijesti (ili podsvijesti), prilikom dubljih potresa, začas oživi intuitivna predstava o „ kraju (smaku) svijeta“. Te intuitivne predstave, ili „predznanja“, lako se aktiviraju i u dušama djece, koja, dakle, nemaju nikakvu realnu predstavu o svijetu, a posebno o istoriji svijeta. Kao da ta misao boravi u svakoj duši, ali ona ne izlazi na vidjelo, dok čovjeka ne obuzme nesaglediva drama, koja može biti posledica ličnog potresa, ali i kolektivnog udesa.
Hristovi apostoli su smatrali da čovjekov život ne može da nađe rješenje u ovom svijetu, jer čovjekova tajna, tj. suština - „nije od ovog svijeta“.
Religijsko tumačenje svijeta i života, naravno da je svijet odbacio, to jest, njegovi istaknuti ideolozi, mislioci, humanisti, stratezi, politički lideri i sl.
Druga polovina decembra dušu je dala za ovakva razmišljanja, je li tako? S krajem godine ne dolazi i „kraj svijeta“, ali oživljava intuicija o kraju. I ta intuicija ne oživljava samo kod onih koji nešto više misle, nego i kod onih koji manje misle. Sad me neko može optužiti za umišljeni aristokratizam, dijeleći ljude na one koji više misle, i na one koji manje misle? Neće me odbraniti ni to kad kažem da mogu bolje da misle oni koji manje misle, nego oni koji više misle. Ali ništa, neka bude tako kako je. Htio sam reći nešto drugo. Naime, i oni koji „manje misle“, dramatično reaguju na kraj godine, iako u njihovoj glavi nema alarmantnih misli o kraju. Time što su ipak malčice uspaničeni, jer ne znaju šta će prije, šta da kupe, a šta da ne kupe, kako da se natrpaju stvarima, kako da se odjenu, kako da se razodjenu, kako da se obodre zabavama, ili kako da se zaštite od svoje depresije, samoće, i slično, da tako tužni ne dočekaju kraj godine, i početak Nove. Moraju da nešto čine, makar se samo motali po samoposlugama, marketima, trgovima, pijacama, da se „zaborave“, da ne bi mislili – o kraju, o čemu li...?(Autor je književnik)