-Piše: Nik Gašaj
Današnji svijet živi u pluralizmu, nacionalnom, etničkom, religijskom itd. Religijski pluralizam je posledica planetarizacije savremene kulture. Stoga, na primjer, u zapadnoevropskim zemljama žive desetine miliona muslimana, dok u arapsko-islamskim zemljama boravi veliki broj hrišćana. Savremeni čovjek danas je suočen sa religijskim univerzumima. Prije svega, to je sakralna umjetnost, shvaćena u najširem smislu te riječi, koja predstavlja predvorje raznolikih religijskih tradicija Zapada i Istoka.
Kroz brojne forme sakralne umjetnosti raznolike religije su ušle u svakodnevni život savremenog čovjeka. S druge strane, oni koji su nekada isključivo čitali samo djela Sv. Bonaventure ili Tome Akvinskog, ne mogu više biti ravnodušni spram religijskih učenja drugih naroda.
Danas sve velike religije propovijedaju i zalažu se za slične vrijednosti i teže da postignu mir i omoguće suživot. Predstavnici najvažnijih vjera saglasiće se da je uzajamna trpeljivost istorijska nužnost. S tim u vezi, poznato je hrišćansko načelo na kojem bi se mogli na ljudski način regulisati svi odnosi među ljudima: ,,Sve što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima“. Ili, u verziji zabrane: “Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine“. Dok prema Kuranu „ljudi teba da ljube bližnje kao same sebe’’, ne bi li ispunili i ono ,,podajte svakom ono što ste dužni...“
Dalje, Biblija kaže da će blagosloveni biti mirotvorci. Prema nekim istoričarima religije, sama riječ ,,islam’’ je izvedena od riječi ,,salam’’ koja znači mir, a tek onda „predanost“ vjeri, te je tako pravo značenje te riječi ,,savršeni mir“, koji se postiže predavanjem Bogu. Sociološka saznanja upućuju: „Poštuj svog komšiju ako želiš da budeš poštovan“. Ili, kako to lijepo kaže Marko Miljanov: ,,Junaštvo je braniti sebe od drugoga, ali je čojstvo braniti drugoga od sebe“. Naravno, do velikih i plemenitih ideja nije lako ni doći, a u svakom slučaju još teže ih je i ostvarivati. Za to je potrebna volja, moralna opredijeljenost i istrajnost, odgovarajuće znanje, a kao prepreka stoje vlastoljublje, srebroljublje, gramzivost i ignorancija.
Kao što sam naveo, za poštovanje nekog velikog načela potrebno je veoma mnogo, a suviše je izazova koji ljude i vjerske zajednice u praksi udaljavaju od načela. Iz istorije je poznato da su vjere, uprkos učenju o miru, ljubljenju bližnjeg svoga, praštanju i sličnom bile, a u određenoj mjeri i ostale, mogući izvori i uzroci sukoba i istrebljenja. O tome svjedoče i veliki vjerski ratovi u Evropi u 16. i 17. vijeku, koji su se završili mirovnim ugovorima. Zatim, postkomunizam je donio mnoštvo zategnutosti i međuetničkih sukoba koje karakterišu i jake primjese vjerskih sukoba.
Pojedine vjerske zajednice često ne slijede svoja teološka učenja već se više ponašaju kao političke organizacije. Šta reći o onim predstavnicima vjerskih zajednica koji krše načela i zapovijesti vjere, šireći netrpeljivost i mržnju prema onima koji su druge vjeroispovijesti? U logici monoteističkih religija koje insistiraju na tome da je jedina istina njihova nema mjesta za pripadnike drugih religija i svjetonazora. Iz toga proizlazi ideja da drugi nemaju pravo postojanja. Svaka vjerska isključivost može da bude štetna, čak i veoma opasna za interreligijske i međuljudske odnose.
U državama u kojima se velike grupe stanovništva međusobno razlikuju po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, po jeziku, etničkom porijeklu itd. veoma je važno tražiti i naći društvene, političke, ustavne i druge modalitete za miran i plodan zajednički život i saradnju tih grupa. Vjerske zajednice, odnosno crkve i njihove starješine mogu u tome imati značajnu ulogu.
Svijest o postojanju multikulturizma postala je danas univerzalna. Valjalo bi je i dalje kultivisati, posebno međureligijski dijalog i toleranciju. To nije samo civilizacijska tekovina savremenog svijeta, koja je izrasla na temeljima evropskog humanizma, nego je to i božanski princip koji stoji u temeljima svijeta. Prema teološkim saznanjima, u kosmosu je sve u znaku dijaloga i tolerancije, a obaveza je vjernika da taj princip poštuju i oplemenjuju. Od te činjenice zavisi i kvalitet međuljudskih odnosa u jednom društvu, odnosno u tome i leži čovjekova najveća odgovornost. U tom kontekstu je poznati teolog i filozof Hans Kung istakao da dijalog među religijama u 21. vijeku ima odlučujuću ulogu za sudbinu savremenog svijeta.
U poslednje vrijeme religijski pluralizam proživljava veoma ozbiljne i značajne promjene. Od kulturnog i religijskog izolacionizma svijet se zaputio putevima globalne ekumenske svijesti, dijaloga i tolerancije. Treba se nadati da će različite religije, naročito one najrelevantnije, ubuduće unaprijediti i redefinisati svoj odnos prema savremenom svijetu, a samim tim i odnos jednih prema drugima. U tom pravcu riječ dijalog ne treba da bude samo govorenje, nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno u njegovoj vlastitoj kulturi.
I da zaključim: za međureligijski dijalog treba najprije odbaciti predrasude, zastranjivanja i zablude, kako bi se uopšte mogao stvoriti prostor spoznaje za istinu. Interreligijska tolerancija podrazumijeva prevazilaženje vjerskog fundamentalizma, zbog toga što fundamentalistima nijesu bliska načela tolerancije. Naprotiv, oni čak smatraju da to može izazvati zbunjenost, zbrku i dezorijentaciju savremenog čovjeka. Dakle, fundamentalizam je u osnovi konzervativna reakcija na izazove modernizacije.
(Autor je politikolog)