-Piše: akademik Zoran Lakić
Takav je skraćeni naslov nove knjige poznatih srpskih istoričara – dr Predraga J. Markovića i prof. dr Čedomira Antića, popularnog kolumniste ,,Dana’’, najtiražnijih novina u Crnoj Gori. Reći ću samo da se iz sadržaja knjige vidi da su njeni autori ,,prošetali“ kroz istoriju Balkana i Srbije od vremena Svetoga Save (od njega štošta počinje, ne samo u srednjovjekovnoj Srbiji) pa sve do tragične Srebrenice i brutalnog NATO razaranja srpskih zemalja i srpskog naroda. U istoriji istoriografije zaista ima puno nerazjašnjenih događaja. Prvo su takozvani romantičari uljepšavali našu prošlost. Drugi su ih upozoravali da nema potrebe za tim. Otac moderne istoriografije Leopold Ranke konačno je lansirao maksimu: ,,Piši kako se događaj uistinu desio. Istorijska nauka mora počivati na istini ni manje, ni više od toga’’.
Vrijeme u kojem živimo ima, nažalost, više istorijskih „istina“. Na jedan način o istorijskoj prošlosti piše tzv. zvanična istoriografija; među njima dominira ona podobna, kojoj priliči naziv alternativna (u odnosu na istorijsku istinu). Usamljena, rekao bih dostojanstveno stoji naučna istoriografija, oslonjena na već citirane riječi svoga utemeljivača.
Navedena knjiga poznatih autora nas motiviše i na razmišljanje o „alternativnoj istoriji“ koju će čitaoci, nadamo se, shvatiti na pravi način. O tome sam sada razmišljao. Ne smatramo da je istorija – sve što se napiše o našoj prošlosti. Niti su istoričari svi koji pišu o toj prošlosti. Neki analitičari su već odavno saopštili vrlo bitan podatak da ni 10 odsto objavljenih knjiga ne pripada profesionalnim istoričarima. A svi mogući propusti takvih „istorija“ – pripusuju se, upravo, profesionalnim istoričarima i naučnoj istoriografiji. Potom nas takvi „istoričari“ podučavaju „da nas istorija ničemu ne uči“, čak i da se „istorija ponavlja“ i ko zna kakvim sve drugim nebulozama.
Iz iste „kuhinje“ plasiraju se i ideje da ne obilježavamo, recimo, 100-godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Zanemaruju da se srpski narod upravo tada, kao i do tada – uvijek nalazio na pravoj strani istorije. Tendenciozno je prikrivana istina o toj borbi i tom doprinosu čemu se divio slobodoljubivi svijet. Tadašnji ,,Njujork tajms’’, naprimjer, pisao je da Amerika „vrlo dobro poznaje te borbe demokratske Srbije“ i da je „njen istorijski patriotski heroizam-velik, kakav je uvijek bio; nikada se nije uzdigao u veće visine od ovih uzvišenih visina dostignutih u njenoj sadašnjoj borbi“.
Sličnih primjera iz naše bogate i burne prošlosti ima napretek. Svojevremeno mi je kolega iz Sarajeva govorio da mu je najmilije i najlakše predavati istoriju Crne Gore: „Ima se tu mnogo toga studentima ispričati; to nije slučaj sa svim našim republikama“. Zabunu u takav objektivan utisak ne može da unese ni „alternativna istorija“, ni „alternativni istoričari“. Oni su pisci onih 90 odsto knjiga, koje unose zabunu među neobaviještenim čitaocima.
Navešću samo par eklatantnih primjera, kojih sam se, onako, slučajno i uzgred sjetio:
Primjer br. 1: Njemačka ucjena za Dražu i Tita iz 1941. godine: obojica su tretirani kao banditi i ucijenjeni na po 200.000 njemačkih maraka. Na zajedničkom plakatu je bio ispisan isti tekst (sic!) ilustrovan ličnom fotografijom. Nakon oslobođenja 1945. godine – nova vlast je presjekla na pola taj njemački plakat. Onaj sa Titovim slikom ušao je u sve udžbenike istorije; onaj drugi sa – Dražinom slikom sklonjen je iza „devet brava“. Ostavljen je tako prostor „alternativnim istoričarima“, da plasiraju svoju priču o Titu heroju i Draži – izdajniku. Kada je naučna istoriografija otkrila ovako grubi falsifikat, optužena je od alternativnih (podobnih) istoričara za politikantstvo i falsifikat.
Primjer br. 2: O martovskim pregovorima 1943. Njemaca i partizana svojevremeno je napisao studiju pukovnik Mišo Leković. Pričao mi je da je ta knjiga čekala 10-15 godina da bude objavljena, jer bi mogla škoditi dotadašnjoj pisaniji – alternativnih istoričara – da su ti pregovori izmišljotina „neprijatelja NOR-a i samozvanih istoričara“.
Primjer br. 3: Samo ću citirati jedan dokumenat o pogromu nedužnih – nakon slobođenja 1945. godine: krajem prošle godine objavljen je dokumenat iz 1945. godine, koji je do sada bio prikrivan – zbog njegovog sadržaja. Riječ je o izvještaju lokalnog partijskog funkcionera o tadašnjem strijeljanjima:
„Iz priloženog spiska Ozne vidi se koliko smo ih do sada likvidirali. Trebalo bi još toliko da ih bude... Likvidaciju vrši bataljon. Vrše ih trojke i petorke, ali one ne znaju koga likvidiraju. Na likvidaciji isprobavamo ljude, jer to je jedan od najboljih načina, koji stoji na raspoloženju. Njegova odlučnost, revolucionarnost, beskompromisnost, mržnja prema neprijatelju – izražava se tu najbolje. Ko ne može da ubije neprijatelja, taj teško i skoro nikako ne može biti komunista’’. U skraćenom obimu citiraćemo i dio dokumenta od 31. oktobra 1944. godine: „One, za koje narod odobrava da se likvidiraju, likvidiramo noću, sa lijepo odštampanom presudom. Rodbinu obaveštavamo da smo ih poslali za Beograd... Smatra da će nam oni čije smo sinove i rođake likvidrali biti – uvijek neprijatelji. Zbog toga bismo ih morali ekonomski uništiti, jer ćemo ih tako sasvim onemogućiti...“
Primjer br. 4: Riječ je o svedočenju grčkog kapetana Marinosa Rucidisa, iz sastava NATO snaga 1999. godine, koji je odbio da bombarduje našu zemlju – izjavljujući da je ta akcija „nezakonita, nemoralna i neetička...“ „Istoga dana sam bio uhapšen i predat Vojnom sudu...“ Osuđen je na višegodišnju robiju: „Nikada nisam zažalio zbog toga. Držao sam se riječi Isusa Hrista sa njegovog puta golgote...“ U trenu mi u sjećanje dođoše slihovi našeg pjesnika: ,,I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama’’.
Takva je bila odbrana ovog dostojanstvenog grčkog oficira, koji je tada imao samo 30 godina; svega toga se danas sjeća kao 50-godišnjak.
Nisu potrebni nikakvi komentari navedenih primjera, kao što nisu potrebni zaključci o „alternativnoj istoriji“ i njenim protagonistima – podobnim za istorijske falsifikate.