-Autor: Nedžad S.Hadžimusić

U onom životu, negdje s početka osamdesetih na diplomatskom zadatku u Stokholmu ispred bivše SFRJ, sasvim slučajno sam bio počašćen druženjem, potom prijateljstvom koji su, evo dokaza, ostavili značajne otiske do dan danas. Dakle, na rutinskom kraju tog i tog radnog dana, po običaju svratim do mog tržnog centra u otmenom Gardet kvartu, s ciljem da pokupujem svašta-nešto, namirim kuću. Plus, da usput skoknem u poštanski ured i pošaljem rukom ispisane novogodišnje čestitke - o tempora, o mores (!).
Da ubijem vrijeme čekajući u redu, lagano se uključim u konverzaciju na francuskom između dvije dame ispred mene. Vidi se odmah, rođene Francuskinje, koje razmjenjuju zajedljive, ali 100 posto benigne i duhovite opaske o,,preozbiljnim Skandinavcima‘‘. Obje se ono baš obraduju još jednom frankofoncu na hladnom sjeveru. Da skratim, odemo poslije na uneflûte de champagne, to francusko piće-razgovorušu bez premca. Glatko krene uzajamno upoznavanje na trilateralno zadovoljstvo. Kao ponosne patriotkinje posebno su ih se dojmili moji utisci iz ranijeg života i rada u Parizu, te podatak da je i moj sin jednakopravni Francuz po rođenju, noblesse oblige(!). Time su se u potpunosti stekli uslovi za neoročeno prijateljstvo i kredibilnu aplikaciju za naredna, manje-više redovna druženja utroje – uz adekvatno piće i raznorazne delicije, naravno.
Iako obje u poznim godinama, izuzetno obrazovane i sa neprocjenjivim životnim iskustvom, te švedske Francuskinje, bile su prave pravcate dame, vjerujte mi na riječ. Osim što su zadržale sav šarm, eleganciju i britak duh svojstven tom velikom narodu. Kad su još čule da sam nekad branio i odbranio onu,,disertaciju‘‘ o književnom djelu i filozofiji njihovog zemljaka Alberta Kamija, naši razgovori su dobili novi tonalitet, širinu, dubinu. Bio sam više nego počašćen njihovim komentarima, glasnim razmišljanjem o vrijednostima i smislu života kao i nepatvorenom željom da ih podijele sa tada preko dva puta mlađim,,kolegom-strancem‘‘ u Stokholmu. Tako smo postupno, pored ostalih književničkih i filozofskih gromada, došli i do Kamijevog starijeg brata po peru kao oružju - do nadasve oštrookog i vidovitog Fridriha Ničea s njegovim Zaratustrom, koji se nadalje uglavnom pogrešno čita. Ali, nakon onog što slijedi u drugom dijelu ovog teksta, o tom štivu možemo više nekom drugom prigodom.
Da ne izgubimo nit ove priče, misli se na,,pero kao oružje‘‘ kontra ovozemaljskog ZLA koje cvjeta u vremenima najcrnjih konvulzija čovječanstva, kada prevagu odnese zakon krvi i tla. Drugim riječima, kada su pohlepa, krdo i zločin pušteni s lanca i unaprijed blagosloveni kao avangarda i oprošteni svih grijeha od strane dežurnih dostojanstvenika dotičnog klera. Dapače, nema nikakvih problema, ako je to učinjeno u ime opstojnosti, jednakopravnosti ili supremacije,,našeg naroda/nacije, naših vrijednosti, naše rase‘‘.
Moje sagovornice u Stokholmu poznavale su izbliza vremena uspona naci-fašizma u predvečerje Drugog svjetskog rata, a potom i ostalo kao učesnice pokreta otpora u Blickrigom neslavno okupiranoj Francuskoj. Logično, dale su nula bodova onoj ciničnoj anatemi never again ili prevedeno -,,da se nikad i nikome ne ponovi‘‘, toj, kako su je krstile, pustoj onomatopeji za naivne i budale - sve dok se non-stop ratuje i stradaju nečiji očevi, majke i djeca širom planete između dvije, i/ili uoči nove svjetske reprize. Uglavnom su podržale svjetonazor i kasnije potvrđena crna predskazanja Ničea, što je objašnjivo jer je isti bio notorno zadivljen i slab prema Francuzima i Francuskinjama. Budimo realni, to kod njega nije važilo za ostatak Evropljana!
Evo kako su matematički precizno definisale Ničeov pojam Übermensch (Nadčovjek) koji su brutalno pokrali i vulgarizovali klasični i moderni nacisti: „Uzmimo da čovječanstvo čini 100 ljudi oba roda. Njih 70 odsto su oni dobri, ali ubogi radnici, seljaci i poštena inteligencija,,koji bi (duga je priča) imali ponosa da nemaju trbuha‘‘. Oni prate svakoga ko je nalik na vođu u nešto bolji život. Sljedećih 20 odsto čini najgora sorta mediokriteta, onih formalno obrazovanih hulja i spretnih medolino-uvlakača koja je primarno odgovorna za promicanje pogrešnih lidera i vlasti koje obavezno vode u izdaju, nazadak i propast. Treću, najmalobrojniju grupu, ostatak od 10 odsto čini istinska elita. Ova treća, oduvijek stanuje i prepoznaje se u pametnim, prosperitetnim društvima znanja, koja po definiciji ulažu u nauku, podupiru umjetnost i kao zjenicu oka čuvaju vladavinu prava“.
Istina, u svom vjerovatno najboljem i najprovokativnijem djelu (,,S one strane dobra i zla’‘‘, Fridrih Niče upozorava kako ništa neće potrajati do prekjsutra, sem jedne vrste ljudi -,,neizlječivih mediokriteta‘‘. U cilju ekonomičnosti postupka, ovdje slijedi obazrivo aktuelizovana parafraza merituma rečene neumoljive presude tog majstora pera, pjesnika, klasičnog filologa i filozofa s kraja 19. vijeka. Da ne bude zabune, podsjetimo se da zasluge za post-mortem,,kreativno‘‘ objavljivanje i iščitavanje djela rođenog brata pripadaju njegovoj sestri Elizabet F. Niče, svojevremeno prononsiranoj simpatizerki Adolfa Hitlera - detalje ima Vikipedija.
Konzekventno, prevelikog Ničea, bez pardona svojataju falange kvazi obrazovanih debila nacističke, odnosno neonacistčke provenijencije - kako nekad u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, tako i horde njihovih zombija danas. Zahvaljujući globalizovanim medijima, to sa zebnjom gledamo uživo. Svakodnevno. Naravno, radi se o istim, gore pomenutim mediokritetima kojima je more jedva,,do koljena‘‘. Kakogod, samo takvi i njima slični, tvrdi Niče, imaju izgleda da nastave i umnože svoju vrstu - oni su ljudi budućnosti, jedini koji će preživjeti. Prepoznaju se neopozivo po prostoti koja odjednom iz njih probija poput prljave vode, kad se pronese kakva sveta posuda, knjiga ili relikvija sa znacima velike sudbine… Pa kaže:,,…Možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču i opipavaju…‘‘
Ako je to uopšte neka utjeha, Niče je opet po hiljadu puta u pravu kada istovremeno tvrdi da u plemenitom narodu, u urbanim sredinama, kod nekorumpiranih i časnih ljudi u provinciji, ali i među nepatvorenim seljacima, još uvijek postoji više relativne otmenosti u ukusu i takta u poštovanju, za razliku od onih koji trajno pripadaju polusvijetu duha… Zbog tih i takvih, u ovoj čudesnoj i prenapaćenoj balkanskoj zemlji, nada umire zadnja.
Vidimo se u oktobru.
(Prometej)