- Piše: Milutin Mićović

Jada, jada od crnogorskih kandidata za predsjednika države. Onaj koji decenijama razara Crnu Goru, ne denja ni da razgovara sa svojim rivalima, a oni koji se rivale s njim, ostaju u sjenci njegovog odsustva. (Primjećujem da sam opet suviše radikalan, ali, tako se moralo početi. U ontološkim kategorijama nema saosjećanja.) Uprtiti se u moguću obavezu predsjednika ovako izranavljene Crne Gore nije mala stvar. Čovjek koji nije prošao kroz bojeve, tu nema šta da traži. E, ovaj mladi Milačić, po retorici je bojadžija. Na riječima je za bitku i za biće. Ali nijesam siguran da ima iskustva u biću. A iskustvo u biću bilo bi jedino spasonosno za ovako raspolućenu, za ovako, u hiljadu komada, razdrobljenu Crnu Goru. Biće ucjeljuje, iscjeljuje – djelotvornim osjećanjem cjeline, i još više životvornim bivstvom, kako bi se reklo pjesničko-filosofskim jezikom. Slušam kako priča, i kako pokušava da se bori i - kao slušalac i gledalac, dajem mu podršku. Vidim koliko mu riječi idu ispred njegovog bića, ali, kažem, možda će se zbiti, postati gušći u biću, mlad je čovjek. Lijepo formuliše bitne probleme Crne Gore, zna za njeno pravo nasleđe. Ali, nije to dovoljno....Treba bića, bivstvovanja u tišini, u dubini, da bi se nešto znalo o Petrovićima, o pravoj Crnoj Gori. Da bi čovjek nahranjen bićem mogao, izaći u boj, opasan snagom.
S druge strane, pada mi na pamet grdan i skaredan rječnik, kad je u pitanju M. Đukanović. On Crnu Goru razara po planu briselske Evrope, i okupacionog NATO pakta, a njegovi izvođači radova na terenu su, pored montenegro fanatizovane sekte, nacionalne manjine, koje ovdje obavljaju svoje rodoljubive poslove. Eto dovoljno komplikovane situacije. Eto kapitalno važnog resursa za njegovu stratešku manipulaciju. Građanski koncept Crne Gore na riječima je izmirio sve nacionalne konfliktnosti koje nam je istorija donijela. I normalno je da se konfliktnosti stišavaju, preorganizuju u suživot. Ali, s druge strane, istina je, da svaka nacionalna manjina ima strateški interes svoje matične države, i u povoljnim momentima one će stupiti u akcije koje idu na štetu državotvornog naroda. To je zakonitost! (Ovdje treba odmah dodati da je crnogorskim Srbima matična država Crna Gora!) To su nesporne istine, protiv kojih niko razuman nema ništa protiv. Bez nacionalnih manjina, Đukanović ipak ništa ne bi mogao uraditi, niti bi mogao biti ni najmanji lider, a s njima može sve, i biti čak neprikosnoveni lider. Crnogorski potencijal konfliktnosti, Đukanović je, uz pomoć evroameričkih mentora, usmjerio na razaranje crnogorskih Srba, stvarajući prolazni Montenegro. Svi strateški politički igrači su se složili da su Srbi krivi za sve. Krivica im se nabija i kad brane istorijsku istinu Crne Gore, jer ne mogu da prihvate izmišljeni crnogorski jezik, crnogorsku crkvu, pa ni ovakvu rastemeljenu Crnu Goru. Zato je Đukanović u službi programa koji Srbima u Crnoj Gori predlaže: ili da pokriju svoje lice i nekako da se samoneutrališu, ili će, danas-sjutra, biti primorani da se isele - nešto slično kako je bio napravljen katoličko-ustaški program za Srbe u Hrvatskoj. Tako stoje stvari: svi su konstruktivni u Crnoj Gori, samo su crnogorski Srbi destruktivni, koji se drže Petrovića, i petrovićke Crne Gore. Krivica Srba u Crnoj Gori je ovjerena i geostrateškim programom NATO-a i Brisela. Đukanović je, politički efikasno podijelio Crnu Goru na Srbe i Crnogorce, izmanipulisao „crnogorski jezik“ na srpskom, crnogorsku kulturu na srpskoj tradiciji, latinicu na tradicionalnoj ćirilici, crnogorsku crkvu na pseudoreligijskoj sekti. To su kapitalni rezultati dvadesetpetogodišnje Đukanovićeve vladavine. Eto - hoćete li još?
Đukanović više i ne treba ništa da radi - jer njime instaliran konflikt u Crnoj Gori, već se sam od sebe radi tačno po planu. Tačno kako odgovara, recimo Bošnjacima, Albancima i Hrvatima u Crnoj nam Gori. A što njima odgovara to odgovara Briselu i NATO-u. A to vrlo odgovara Đukanoviću, jer se neposredno ostvaruje njegov zadatak, a uz to i neprikosnovena liderska karijera. Ne mora da razgovara ni sa jednim liderom, i mogućim kandidatom za predsjednika Crne Gore- može komotno da ih prezire i da se ćosa s njima na svojim promotivnim skupovima. Jer treba zabaviti fanatizovane montenegrine, koji ne znaju da misle, ali znaju - ludo da se oduševljavaju.
(Autor je književnik)