-Piše: Milisav S. Popović

-Izdrljaćeš koljena tako.
Kao da se iz sna prenu, pogleda u baku, pa u savijene noge.
-Izvini... - pridiže se i stresa travke -... zamislila sam se.
-Jašta si - pruži joj vrelu priganicu premazanu kajmakom i medom - Jedi i ne sanjari.
-Volim da gledam u površinu - osmijehnu se - Rijeka je divna s proljeća, bako. Čini mi se da osjećam miris pahulja i... i sasječenih borova. Ima li to uopšte smisla?
-Ma, ti si mi još divnija... - pogladi joj kosu boje lješnika -... kad ćeš babu da obraduješ?
-Kad bude vrijeme - skrajnu pogled i podvi ga stidno pod trepavice - Ne mogu ja drugačije, nano.
Starica uzdahnu i okrenu lice, da joj namjera i misao trče preko poljane.
-Vidiš. Tamo... - ukaza se odsjaj sela u očima - Sve se sprema... Još jedna igranka večeras. Poslednja, zadugo... Biće omladine odasvud. Biće cura i momaka.
-Bila sam, bako... - pažljivo je birala riječi, da je ne pogode -... Nije meni tamo mjesto.
-Gluposti - drvenom kašikom je vatala grudicu kisela mlijeka - mjesto ti je kao i svakoj drugoj! Ako ne i više. Postaćeš sjutra vidarka. Otimaće se o tebe.
-Ne želim da se otimaju... - skloni pramen iza uva i dodirnu staričino krilo -... Nemoj, nano, molim te. Ne želim da te ražalostim. Ako već znaš da sam kadra da liječim, znadi da ne mogu tek tako... ne po svaku cijenu. Crkla bih. Prosto bih crkla.
-Pa ja sam tvog djeda tako upoznala. Misliš da je tvoja pokojna majka mogla da bira?... Pa vidi, ispala si divna. Djeca sve isprave... nadoknade nedostatak.
-Molim te - uhvati joj dlanove i nježno ih prigrli svojim – znam, nano. Znam. Ali moje srce je naopakije. Umrla bih ako bih prihvatila bilo kog... tek tako... Vjerovatno bih i njega u tugu otjerala.
-Sine... godine prolaze. Bojim se... - oči joj poprimiše boju rijeke -... bojim se da ne bude prekasno.
-Neće, nano - nasmija se razdragano - Ja ga osjećam. Daleko je. Ali ga osjećam. Srešćemo se mi. I ti ćeš to gledati i bićeš srećna. Vjeruj mi - poljubi je kao što je ljubila prije tri decenije.
-Nadam se, srećo bakina... nadam se. Ali šta ako on ne postoji?
* * *
-Sanjao sam je opet.
-Uspori malo! Oburdaćeš balvane - zaprijeti mu odozdo - Šta veliš? Opet?
-Opet vala - ispravi se, osmijehnu i otrije snijeg sa ramena. Stajao je na vrhu planine od mrtvog drveća.
-Pa kako izgleda?
-Ne znam... ne mogu da je nekako vidim. Tu je rijeka... uvijek je pored neke rijeke. Gleda u nju i okolo je livada i veliko drvo.... sjedi ispod njega. I proljeće je. Toplo i mirisno.
-Ako ta i postoji, onda nije odavde... naše proljeće dolazi tek na ljeto - nabi kapu dublje - I ovuda samo na studen miriše. I svježi snijeg, ako si srećan.
-Mislim da je prelijepa.
-Na ovaj pomet svaka bi bila prelijepa.
-Ozbiljno ti kažem... - lice grunu od ozarenosti -... Mislim da je najljepša koju sam ikada vidio.
-S tom razlikom što je nijesi vidio - baci u stranu metalne hvataljke - Ajde silazi, da se jede. Ima zatopa i jagnjetine.
Spretno, poput sniježne mačke, raskakuta sa debla na deblo i u trenu se nađe pored brvnare. Uze krčag sa zagrijane cigle i ispi poduži gutljaj vrelog vina.
-Što bolan ne uzmeš onu riđokosu... - svlačio je vunene rukavice -... luda je za tobom. Svako jutro nam maše s prozora. Nije to mala stvar. Treba ustat‘ dok je mrkli mrak.
Žvakao je slasno i trudio se da ne obraća pažnju na priču koja se godinama ponavljala.
-Neće te ona još dugo čekati, znaš? Godine prolaze.
-Ne razumiješ ti to, prijatelju. Naći ću je. Vidjećeš. Sve je moje u njoj - onda se okrenu i iskosi obrve - Mirišu li i tebi priganice sa medom i kajmakom?
-Ne, samo jagnjetina.
-Svašta, zakleo bih se... - odmahnu rukom -... nema veze, ionako je čudan dan. Kao da osjećam na koljenima ulijepljene travčice.
* * *
I znate šta?
Nijesu se sreli... nikada. Nijesu ni blizu bili. Kamoli nadomak.
Između njih čitav svijet prostranstva i ljudi se uglavio... zato nije moglo... ali...
... Ko je mario?
Njih dvoje. Samo oni. Što je jedno drugo osjećalo. Sanjalo.
Ostalo samo. Ostaralo tako. I nestalo.
Baš nekako... naopako.
On je poginuo nešto prije... burdajući balvane. Ona predosjetila, pa kleknula...
A kad je umrla... i njegova sjena se isplakala. Pa je i ta sjen prestala.
Ali, ostalo je nešto da se prepričava, što bješe nejasno drugima... i kao starica bi umjela da se zakikota i zacrveni bez povoda. Ko je slutio da se ona smijala baš u momentu kada se i njegova brada cerekala?... Imali su toliko sličnoga... bez nemanja ičega.
Tebi, što čitaš, želim vaskolikog dobra... ali ponajviše, miris priganica i nekoliko travki na koljenima...
Najveća ljubavna pričo, da bi ostala vječna, moraš biti od dodira čista.
Kad budeš pepeo, ja ću postati prašina.
(Autor je književnik)