-Autor: Džesika Valenti

Aktivisti sa društvenih mreža prave najbolje transparente. U,,Maršu za naše živote‘‘ i protestu državnih škola ranije ovog mjeseca pojavio se i ovaj plakat: „Hoću da pišem školske sastave, a ne testament“. Neki transparenti su duhoviti, neki tužni, ali skoro svi su postali viralni. Na mene je najjači utisak ostavio onaj koji je na njujorškom Union skveru nosila pakistanska tinejdžerka: „U Americi je odijevanje učenica strože propisano od upotrebe vatrenog oružja“. Ova maturantkinja se zove Sana Haider. Željela je da njen plakat sadrži feminističke vrijednosti. Prvi protest na kome je učestvovala bio je,,Ženski marš‘‘ prošle godine.
Debata o oružju poprima razmjere kulturnog rata. Sana Haider i njena poruka nam pokazuju da to nije samo apstraktna debata o ideologiji ili ustavnim principima, već borba između mlade, šarolike feminističke generacije koja predstavlja sjutrašnju većinu i stare, bijele muške manjine koja se očajnički trudi da očuva svoju moć obožavanjem vatrenog oružja.
Tri odsto Amerikanaca posjeduje 50 odsto vatrenog oružja u Americi. I oni nijesu bilo koji ljudi. Prema studiji univerziteta Harvard koju je ovog mjeseca predstavio časopis,,Scientific American‘‘, oružje u SAD gomilaju stariji bijeli muškarci iz konzervativnih seoskih područja. Zastrašujući broj istraživanja dokazuje da su ti ljudi motivisani rasnom mržnjom i strahom od gubitka muškosti.
Studija univerziteta Bajlor iz 2017. tako pokazuje da privrženost muškaraca oružju često proizlazi iz ekonomskih briga i straha od gubitka tradicionalnog statusa „hranioca porodice“. Za muškarce su „fantazije o dobrom momku iz NRA (National Rifle Association- Nacionalno udruženje vlasnika oružja) koji pištoljem ili puškom štiti svoju porodicu i zajednicu od loših momaka u stvari način da potvrde svoju ugroženu muškost“, kažu istraživači. I istraživači sa Čikaškog univerziteta su 2015. objavili nalaz da je rasna mržnja snažan preduslov protivljenju kontroli oružja: što je ispitanik veći rasista, to je njegovo protivljenje jače.
Veza između borbe bijelih muškaraca za pravo na posjedovanje vatrenog oružja i njihovog straha da bi od kontrole nošenja oružja mogli da profitiraju žene i obojeni ljudi ima dugu istoriju. Zato su mnoge reakcije na današnje mlade aktiviste rasističke i mizogine.
Tako je jedan republikanski zvaničnik iz Mejna gimnazijalku koja je preživjela februarsku pucnjavu na Floridi Emu Gonzales nazvao „skinhed lezbejkom“, a kolumnista desničarskog magazina,,Townhall‘‘ se preko Tvitera rugao izgledu učesnica protesta. Iz istog razloga, većina masovnih ubica s vatrenim oružjem su bijeli muškarci sa istorijom porodičnog nasilja, među čijim žrtvama je mnogo žena.
Dok rasna i rodna pitanja zbunjuju i plaše pripadnike desnice, mladi aktivisti nijansirano argumentuju svoja zalaganja za kontrolu vatrenog oružja. Ova generacija raskrinkava hipokriziju konzervativaca koji se užasavaju države u svakom slučaju, sem kada treba kontrolisati žensko tijelo. Oni primjećuju i da bi naoružavanje nastavnika ugrozilo obojene studente i priznaju da bijeli studenti uživaju podršku kakvu aktivisti pokreta,,Crni životi su važni‘‘ nikada nijesu imali. Prava zvijezda marša od 24. marta je možda 11-godišnja Naomi Vadler: ona je svoj govor posvetila crnim djevojkama i ženama žrtvama nasilja vatrenim oružjem, koje su dosad bile samo brojevi u statistikama bijelih ljudi.
Novu Ameriku čine mladi ljudi rođeni u digitalnom svijetu i vični komunikaciji na internetu. Oni se ne daju lako zastrašiti i kod njih ne prolaze argumenti koji bi zbunili njihove roditelje. Zato su studenti Parklenda odmah bučno negodovali kada se portparolka NRA Dejna Loš u panelu Si-En-En-a predstavila kao borac za ženska prava i rekla da je oružje zaštita za potencijalne žrtve silovanja. Studenti su odmah prozreli njeno retoričko poziranje.
U prethodnoj generaciji, prije društvenih medija i digitalnog aktivizma, ne bi bilo opštepoznato da NRA nije podržao Marisu Aleksander, crnu ženu koja se pištoljem štitila od porodičnog nasilja. Ili da je to udruženje na sličan način ignorisalo Brešu Medouz, obojenu tinejdžerku koja je pucala u svog oca zlostavljača. Ali današnji aktivisti brzo i jasno uočavaju takve propuste i licemjerje – njima ne mogu da podvale ni odrasli, ni potkupljene grupe za lobiranje. Kao što je u svom viralnom govoru rekla Ema Gonzales: oni će lažovu reći da laže.
Mnogi odrasli ljudi koji su posmatrali marš i šetnju su opet osjetili nadu, i to ne samo zbog dobrih plakata. Vidjeli smo generaciju koja uspijeva tamo gdje mi nijesmo, novu silu koja drugačije misli i voljna je da preuzme demokratski zasluženu moć. Treba učiti od ove nove Amerike koja donosi promjene sa nevjerovatnom lakoćom, onom sa kojom mi je Sana Haider odgovorila na pitanje zašto protestuje: „Zato što je to jedini razuman izbor.“
Prevela: Slavica Miletić
Peščanik.net