-Piše: Darko Jovović

Komovima u pohode vjekovima su dolazili brojni pisci i putopisci, naučnici i istraživači, novinari i zaljubljenici u visine i netaknutu prirodu. Posebno su ovoj planini hrlili turisti iz skoro svih zemalja svijeta, suočavajući se sa čudesnim tajanstvom koje budi čovjekovu znatiželju da zaviri u dušu planine i u njoj potraži nešto novo i neviđeno.
A prije skoro jednog vijeka doktor filozofije, pisac, profesor, teolog Radoslav - Jagoš Velišin Vešović, zapisa da kuću ne treba graditi tamo odakle se ne vide Komovi. Zapisa to čovjek koji je 1891. godine prvi put „čelom na zemlju pao“ u svojoj rodnoj Bukovoj Poljani smještenoj ispod Komova, pjesmom opjevanih „hajdučkih dvorova“. Izgovori to čovjek koji je odlazeći u svijet, željan znanja, nakon završene Duhovne akademije u Kijevu i usavršavanja na Sorboni, 1931. godine u Lozani na francuskom jeziku odbranio doktorsku disertaciju pod nazivoim „Tolstoj i problemi moralnog i religioznog vaspitanja“. Učini to čovjek koji 1935. godine objavi kapitalno djelo „Pleme Vasojevići“ i koga zbog duhovne veličine savremenici prozvaše „Tolstoj iz Bukove Poljane“. Vešović je u pomenutoj knjizi, obrađujući genealogiju vasojevićkih bratstava, njihovu istoriju i običaje, posebno isticao Komove, planinu neraskidivo utkanu u biće ponosnih gorštaka koji su vjekovima živjeli ispod njenih visova.
Međutim, da ljudi od pera i nauke nijesu uvijek u pravu, već četvrt vijeka pokaušava da dokaže otac najnovije crnogorske države Milo Đukanović. Iskreno, uz većinsku podršku naroda, on to i uspijeva. Tako je uspio da ubijedi Vasojeviće da je suludo da slušaju upute Jagoša Vešovića i njemu sličnih duhovnih i intelektualnih gromada. Savjetovao im je da kuće ne grade u Potkomovlju, već blizu velikih urbanih sredina, te da brigu o zavičaju, umjesto akademicima i doktorima nauka, treba prepustiti nekim nižerazrednim potkupljivim kadrovima. Kadrovima koji svoj narod znaju konkretno i iskreno da obraduju od izbora do izbora sa po 50 eura pomoći. Smatrao je, i to s razlogom, da bi znanje i razvojne strategije, koje podrazumijevaju ekonomsko i duhovno jačanje, mogle negativno da utiču na svijest lokalnog stanovništva, a samim tim i na njegovu dugoročnu prosperitetnu koncepciju za sjever Crne Gore. Tako se, po nalogu gospodara, mnoge umne glave iz Vasojevića dadoše u bijeg od svoje kolijevke, kao „đavo od krsta“. Oni, usput, podučiše narod da im je, umjesto što motre na Komove, mnogo korisnije da pogled okrenu prema „Parovima“, „Farmi“, „Velikom bratu“ i sličnim „remek-djelima‘‘ savremenog doba. Ubijediše ih da priče o čojstvu i junaštvu nijesu u trendu i da je zlonaputanje po komskim visovima izgubljeno vrijeme.
Milovoj programskoj šemi za Komove, pored ljudskih faktora, naruku su išli i prirodni činioci. To su potvrdila i najnovija klizišta koja su iz pravca Andrijevice potpuno zatvorila prilaz Komovima. Ta klizišta su dodatno upotpunila Milov projekat po kom potkomovske gorštake treba potpuno raseliti, zatvoriti im saobraćajnice, ostaviti im samo sjećanja i, za njihovo dobro, pokazati im put ka „boljem životu“. Put kojim su zakoračile mnoge mudre glave iz Vasojevića, zaklinjući se da za dobrobit crnogorske države i nacije neće progovoriti nijednu jedinu riječ o svom porijeklu, slavnoj istoriji i Komovima, kao najvećoj zakletvi njihovih predaka.
A kad se malo bolje razmisli, Milo je, zaista, genijalni vizionar. Vjerovatno zbog toga ima značajnu podršku umnih Vasojevića. Jer, ulaskom Crne Gore u NATO put preko Trešnjevika gubi svaki smisao, kad se zna da taj moćni savez ima avione koji će narodu stajati na usluzi i kojima će moći, umjesto autima ili pješke, da se domognu najvećih visova na Komovima. Tim avionima će, slično kao i opštinskim motornim sankama, moći da upravljaju ljudi koji pripadaju lokalnoj biznis eliti, s obzirom na to da su oni pokazali šta valja činiti sa šumama, vodama i ostalim prirodnim resursima. Oni će sigurno dobiti i koncesije na vazduh. Tako će punim plućima disati oni koji su u dobrim odnosima sa novokomponovanom elitom, dok će oni koji se drže nekakvog amaneta predaka morati da se sele, ili da se prepuste gušenju. Tim prije jer će koncesionari imati u rukama tapiju na vazduh i upravljački mehanizam za njegov protok. I što je najvažnije, brojni posjetioci iz zemalja NATO saveza i Evropske unije će, zanemarujući klizište u Gnjilom Potoku, pohitati da vide kako funkcioniše Milov patent za Komove, pri čemu će koncesionarima plaćati taksu za ustupljeni vazduh i time Andrijevici i Crnoj Gori donositi ogromne prihode. Dio tog novca će svakako odlaziti gospodaru za jačanje „crnogorske ekonomije“, dio lokalnim vizionarima i spasiteljima narodnim, a dio učenim Vasojevićima, bliskim centrima moći, kao nagrada što mudro ćute dok im se rodna gruda pretvara u privatnu svojinu Milovih „mozgova“.