-Autor: Heni Erceg

Uspjeli su zajedno – žene, muškarci, mladi, stari i, najvažnije, Vlada u Irskoj, i izborili ukidanje jednog diskriminatornog, konzervativnog zakona kojim je Katolička crkva decenijama dokazivala svoj ogromni društveni uticaj, istodobno skrivajući tajne o stotinama nesrećne djece koju su u samostanskim odajama seksualno iskorištavali i uništavali isti ti irski sveštenici. Građani Irske izašli su na referendum i većinskom odlukom ukinuli 8. amandman kojim se ženama branilo pravo na abortus, kao dio sistemskog, inkvizitorskog ponižavanja žene, pa je čak i u Ustavu zapisana njena uloga, to jest da ona „životom u kući podržava državu bez čega je nemoguće postići dobrobit“. Sada su Irkinje konačno „izašle iz kuće“, a referendum koji je organizovala irska vlada pokazao je u kom se pravcu kreće današnja Irska, brojem stanovnika tako slična Hrvatskoj. Odlukom većine da se ukine zabrana pobačaja Irci su poručili da Katolička crkva više neće odlučivati o sudbini žena koje su od 1983., kada je donesen jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Evropi, bile kriminalizovane i mogle zbog pobačaja dobiti kaznu i do 14 godina zatvora. Uglavnom, Irska je ustala protiv svoje ultrakonzervativne prošlosti, dok Hrvatska uporno korača unazad, pa dok su Irci i Irkinje, bez podjele na urbano i ruralno, izborili važno žensko pravo, u hrvatskim gradovima ultrakonzervativci marširaju u „Hodu za život“ i zahtijevaju zabranu pobačaja, a novim referendumom traže radikalno smanjivanje manjinskih prava.
I dok Irska gleda naprijed, Hrvatska glavinja u mraku klerikalizma, u ideologiji koja je s margine dopuzala do središta i postala društveno prihvatljivom, u Irskoj uticaj crkve rapidno opada, u Hrvatskoj opasno raste, pa je ovdje pobačaj, iako legalizovan, zapravo u bolnicama skoro nedostupan zbog masovnog ljekarskog „prigovora savjesti“. Državne institucije dakle svjesno onemogućavaju Hrvaticama pravo na izbor i krše zakon o legalizaciji pobačaja donesen u Jugoslaviji još 1974., čime je ta zemlja postala jedna od tri zemlje svijeta čiji je Ustav sadržavao pravo na abortus, pa žene nijesu morale riskirati zdravlje i život, odlazeći izvan države. Stoga je taj zahvat u Hrvatskoj samo tobože legalan, ali zapravo krajnje otežan, ograničen nizom prepreka u skladu s ideologijom Katoličke crkve, koja je 2013. kumovala i zabrani istopolnih brakova, dok su dvije godine kasnije Irci ozakonili to pravo pod vladom svog premijera, deklarisanog homoseksualca, Lea Varadkara. Koji je rezultat referenduma nazvao kulminacijom tihe revolucije, uz poruku: „Poštujemo žene koje prave izbore i donose odluke“, a mi se retorički zapitali može li se uopšte zamisliti da nešto i približno slično izjavi hrvatski premijer čiji ministri marširaju zajedno s katoličkim fundamentalistima, tražeći slabljenje ženskih, polnih, manjinskih prava, to jest bazičnih vrijednosti sekularne demokratije.
Utoliko se Hrvatska savršeno uklapa u ideologiju istočnoevropskih zemalja u kojima desni fanatizam proteklih godina organizovno jača, suzbija dosegnuta ljudska prava, ne podnosi raspravu o identitetski drukčijima i konačno postaje sastavni dio političke platforme dobrog dijela vladajuće elite. Ali hrvatski premijer nema, niti traži odgovor na desničarski „dugi marš kroz institucije“, iako je ono što on naziva marginalnim skupinama zapravo dobro umrežena istočnoevropska klerikalna sekta čija je ideologija danas prevladavajuća u hrvatskom društvu. I zato je onaj šezdesetosmaški, ljevičarski, revolucionarni žar danas u državama istočne Evrope vidljiv isključivo u redovima nove i sve jače profašističke desnice, ili kako je nedavno, govoreći o zabrani pobačaja, utvrdio jedan od faktora hrvatskih ultrakonzervativaca: „Taj konzervativni pogled postaje normalna stvar i dio političkog mejnstrima“. No, nijesu te brojna militantna udruženja nikako hrvatski autohtona, nego uvozni proizvod, čiji se vonj počeo intenzivirati čim su neke zapadne države priznale istopolne brakove, ali one danas žele mnogo više od samog ukidanja pobačaja i restrikcije manjinskih prava. Je li dakle riječ o međunarodnom, dobro organizovanom i izdašno finansiranom pokretu koji je udario na temeljna ljudska prava? Sve u ime profašističkog očuvanja skučenih tradicijskih vrijednosti koje podrazumijevaju prezir prema svima drugih vjera i nacija, pa se u Hrvatskoj smatra politički korektnim policijsko pucanje na kombi pun migranata, pri čemu je teško ranjeno dvoje male djece.
Nije li zato atmosfera irske vedrine ono što mlade Hrvate sve više privlači u tu zemlju, dok za sobom ostavljaju mukli, ni od koga proglašeni rat čijeg pobjednika međutim nije teško naslutiti? Strategiju je nedavno precizirao jedan od viđenijih ovdašnjih klerofašista i savjetnik predsjednice Republike, govoreći o potrebi zabrana raznih civilizacijskih prava, naročito onoga na pobačaj: „Prvo treba senzibilisati javnost, potom političare i napokon donijeti zakone!“ Antimanjinske, antimigracijske, možda i rasne… Orbanovske! A kada zavjesa padne i svjetla se konačno pogase, uzaludno će biti pitanje: kako je to bilo moguće?Peščanik.net