- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Pročitao sam da je veliki srpski pesnik Laza Kostić jednom prilikom rekao da je u Crnoj Gori nezgodno igrati preferans. Treći saigrač je po pravilu, tvrdio je Kostić, policijski doušnik. Treba reći da Knjaževina Crna Gora nije bila usamljena u toj svojoj, možda u spomenutom slučaju preuveličanoj i do karikature dovedenoj, praksi. Bilo je to davno vrijeme stvaranja države. Tih decenija nezavisnosti je prijetilo Osmansko carstvo, sa kojim se naš narod vijekovima krvio i od njega preoteo svoju slobodu. Opasna je bila i Austrougarska, susjedna sila, bogata i razvijena, sa imperijalnim ambicijama. Srpske su se dinastije u ona vremena otimale o prvenstvo. Plemena su bila nemirna, a rijetki školovani slobodoumnici letalno radikalni.
Ima li današnja Crna Gora prava da tvrdi kako joj prijeti makar i mali dio opasnosti i izazova koje su nekada davno grozile bastionu Srpstva i naše narodne slobode? Nesumnjivo da nema. Crna Gora je dio NATO-a i sa susjedima je u vojnom savezu. Ima Crna Gora graničnih problema, ali njeno postojanje i suverenitet nisu pod znakom pitanja. Sporni hektari uz granice prema Kosovu-UNMIK i ari prema Republici Hrvatskoj ne predstavljaju opasnost. Na granici prema Istočnoj Hercegovini opet stoje kontingenti NATO-a – malobrojni ali beskrajno važni SFOR svakako ne brani granice Crne Gore – uostalom sjećamo se kako je onaj predsjednik jedne od hercegovačkih opština prije svega nekoliko godina tražio da se njegov kraj prisajedini Crnoj Gori. Možda opasnost prijeti od Srbije? Teško je reći, pošto Đukanovićev režim tu šalje različite, u svojoj suštini šizofrene signale. Ako bi smo pratili crnogorske sudske spise i povremene nastupe predstavnika vlasti, razumljivo po pravilu uopštene i bez jasno rečenih imena i naziva, reklo bi se da je srpska država na pragu da postane „Velika Srbija“. U toj dihotomnoj viziji svijeta u toku je globalni rat, čiji je Crna Gora jedan od najznačajnijih protagonista. Na tom frontu odbrane „Zapada“, „Evrope“ i svih svetih vrijednosti, cjelokupna opozicija u Crnoj Gori nije ništa drugo do „vojska stranih agenata“ kojima je „na srcu tuđa država“ (otprilike nešto slično onoj partiji kojoj je Đukanović pripadao i čiju je imovinu njegov DPS naslijedio). U zatvoru su mnogobrojni prevratnici, među kojima i jedan penzionisani general srpske policije... Reklo bi se, a da se pritom ne uvrijedi NATO (jer poznato je koliko je na te stvari ostjeljiv) da je Crna Gora jedan demokratski Čile, a Đukanović ni manje ni više nego slobodoumni Aljende. Ništa drugo do jedna ugrožena žrtva sopstvenih ideala i zatočnik uzvišenih principa. Međutim, isti taj Đukanović hvali Srbiju i njenog predsjednika, svog dobrog učenika i mlađeg kolegu, sa kojim ako i nije imao istu političku mladost imao je istog mentora i učitelja – Slobodana Miloševića. Ali, neka ni to ne čuje NATO.
Zašto je onda Crna Gora danas policijska država? Država čiju vojsku bi mogao da vodi jedan bivši prevjereni „bijeli orao“, i ne samo on, već i ona mitska baba Simana srpskog političara i bivšeg ministra Velimira Velje Ilića. Jer to je armada koja ima jedan tenk, nema aviona i toliko je malobrojna da bi njoj u slučaju neke gužve trebala pomoć policije umjesto obrnuto.
Neko bi rekao da je suština policije u borbi protiv kriminala. Bio bi u pravu kada na Crnu Goru sa sigurnošću ne bi mogla da se primjeni ona Đinđićeva misao o tome kako „sve države imaju mafiju, a samo kod nas mafija ima svoju državu“. U Crnoj Gori, balkanskoj zemlji slobodnih, domu pravednih Dukljana, „faktoru stabilnosti“, „regionalnom motoru“ na kome Zapadni Balkan kao na brzom gliseru plovi ga punopravnom članstvu u Evropskoj uniji... na hiljadu stanovnika je čak četiri puta više policajaca nego u prosječnoj evropskoj državi! I to bi bilo odlično kada najveći uspjeh te policijske soldateske ne bi bila činjenica da je u Crnoj Gori tokom poslednje tri godine bilo samo dvostruko više teških ubistava (na 100.000 stanovnika) nego u Republici Srbiji. A koliko bi bilo teških ubistava u Srbiji da ona, pored toga što je poslije SAD druga najprivlačnija zemlja za omladinu Crne Gore, nije meka i raznim razbojničkim klanovima čudnovatih imena iz „zemlje-motora“? I sada se, kao i uvijek, od kada ga poznajemo, postavlja i pitanje: da li se predsjednik Crne Gore druži sa sumnjivim osobama? Da li je bolje razgovarati sa opozicijom ili doživjeti da svjedok pokajnik kaže da ste rekli: „Ovo je moj prijatelj mafijozo!“ Mada, istinu govoreći, kako bi se moglo ratovati protiv neprijatelja koga ne poznajemo? Možda je u Crnoj Gori problem prioriteta. Prvo treba da se obračuna sa svakom opozicijom, i to treba da bude dužnost policije, tužilaštva i suda. Zar se policija nije onako dobro pokazala kada je usred Podgorice u gluvo doba noći tukla narod pod šatorima? Zatim treba da se sama vlast konsoliduje i u uslovima apsolutne moći i u pinočevskom statusu u odnosu sa SAD i EU, malo dekriminalizuje. Tek tada policija bi mogla da bude profesionalizovana i depolitizovana, a sudovi nezavisni. Naravno, sve to je moguće za jedno sto do stopedeset godina, jer bi za Mila Đukanovića tako velika promjena, koliko god bila spora, mogla da bude zdravstveno i duhovno štetna.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)