- Piše: Magda Peternek
Nekad je banalnost bila samo prolazna stanica, ili bolje reći zanemarljiva i nedovoljno upečatljiva pojava u društvu. Zbog svoje slabosti, rijetko se čak i koristila kao suprotnost nečemu važnom i korisnom, pa je tretirana kao besmislena i prazna osobina. Ona zapravo i jeste sve to u svojoj ogoljenoj suštini, ali za razliku od onog mjesta koje joj je život i njegove vrijednosti dodijelio kada su moral i kultura imali uticaja i smisla, ona danas u ovom surovom i nametnutom sistemu potpunog odsustva ove dvije karakteristike, bezuslovno i bahato hara pod ovim nebom. A, nebo nije ni nalik na ono vedro, niti su ljudi nalik na one vedroga čela.
Banalnost je dakle iz vječite sjenke, koju je s pravom nosila kao pečat, svom svojom vulgarnošću i pritajenom prizemnošću danas zaposjela i zagospodarila našim životima. A, može joj se jer joj se to i dozvolilo. Sve ono vrijedno i korisno našlo se pod šapom potpune banalne okupacije, kome se ovo društvo ponizno priklonilo. Onog trenutka kada se počelo sa životom tuđih života, i kada se na svoj zaboravilo kao na lanjski snijeg, i od onog trenutka kada je suština ljudskog života zamijenjena i trivijalnom i besmislenom torturom banalnog, izgubio se svaki trag koji bi ovo raštimovano društvo vratilo na zdrave i prave staze. Snaga banalnog više uopšte nije dilema, niti se njena uloga dovodi u pitanje, naprotiv, ona ja isključivi režiser kompletne društvene scene, čije se i reprize dočekuju frenetičnim aplauzom. Što više banalnosti i razvratnosti, što više njenih nekada marginalnih a sada dominantnih prostakluka, to više osakaćene društvene svijesti.
Oo, ’’Parovi’’, oo, ’’Zadrugo’’ i ostali sijači banalnosti, kako ste samo lako svojim tutumrakom zaslijepili ovaj (ne)prosvijećeni narod! Kako ste samo svoje banalne i nižerazredne porive uspjeli da ubrizgate u apsolutno ’’gledalište’’, pa ono u transu i ekstazi svoje živote poistovjećuje sa vašim. Kolektivna fascinacija ispraznog, banalnog i šupljeg, opšta je slika društvenog platna. Sve više se i u redovnim TV–e programima umnožavaju tzv. treš emisije koje predstavljaju ljude koji bez stida izlažu svoje najintimnije probleme i najskrivenije strasti. Ove emisije su pomjerile granice onoga što predstavlja i pojačava konfuziju između dokumenta i fikcije, realnog života i fiktivne kreacije. U našem sve manje solidarnom društvu, koje postaje republika usamljenosti, gledati kako se postaje zvijezda pred našim očima i sa lakoćom, stvar je fascinacije, ili skandalizovanja publike, posebno mladih. Oni ne moraju da primjete a i ne primjećuju da su zapravo samo marketinška žrtva. Medijski sistem banalnosti ima agresivnu potrebu da pulene svoje opsesivne prizemnosti proizvede lančano i iskoristi ih dok su još taze, a onda ih valja odbaciti, ostavljajući prostor za nove još svježije ’’zvijezde’’, kojih će se takođe brzo riješiti. U ovoj dominaciji masovne banalnosti progres potčinjavanja svega onoga što bi da se iskoprca i spase, odvija se nevjerovatnom brzinom, nedozvoljavajući zdravoj pameti i svijesti da dođu do vazduha.
Kruna banalnog repertoara, koja je na mene ostavila bolan, a na mnoge nažalost sjajan utisak, jeste nedavno danonoćno tv i novinsko bavljenje ženidbom Breninog i Bobinog sina. Doduše, nisam sigurna da li je to ’’samo’’ Brenin, ili ’’samo’’ Bobin sin, ili je ’’samo njihov’’, ali sam zato sigurna da nas invazija besmislenih, bespotrebnih i apsolutno nebitnih informacija svakodnevno uvlači u vlasti banalnosti.
Zato, dragi moji, uključite alarm, nalazi se odmah na ulazu u vaš hodnik zdravog razuma. Neka zvoni i neka razbudi sve vaše uspavane i opijene vijuge svijesti. Uđite u suštinu životnih vrijednosti i osvijetlite put za moral i ljubav. Biću vam rado drug na tom putu. I ja i moj bič, jer banalnost je kič.
(Autor je pjesnik)