- Piše: Krsto J. Pejović

Tek kada je čovjek ovladao znanjima koja posjeduje stavio je sebe na čelo života i proglasio se gospodarem prirode. Međutim, sudeći po tome šta taj gospodar čini s prirodom, sve su prilike da je ona dobila zlog gospodara, koji će je, ako ovako nastavi da njome gospodari, potpuno uništiti... Jer čovjek je najveća štetočina koja se pojavila na ovoj planeti. Dovoljno je pogledati koliko se samo otpada baci u rijeke, jezera i mora na Zemlji, koliko se otrovnih materija ispusti u vazduh, opomenuti se da je ozonski omotač oko Zemlje, štit života, poprilično načet.
Primjera radi, čovjek podigne branu, pregradi rijeku, proizvodi električnu energiju, koja mu omogućuje da bolje živi i radi, ali je zato kraj oko hidrocentrale izložen češćim i jačim zemljotresima. I to nije dobro. Loše je i ono što slijedi: Nil je pregrađen kod Asuana. Egipat je riješio problem snabdijevanja električnom strujom, ali je usporio brzinu Nila poslije Asuana i pomogao razmnožavanju parazita, koji nanose velike štete stanovnicima nizvodno od brane. Tih primjera ima koliko hoćete. Na kraju, ne treba zaboraviti koliko je životinjskih i biljnih vrsta uništeno i koliko ih svakodnevno ih uništava čovjek, težeći da proširi svoj životni prostor i postigne apsolutno gospodarstvo nad prirodom.
Međutim, i priroda ima svoje zakone i kad jednog dana budu narušeni osnovni zakoni života, teško da će čovjek moći bilo šta da učini, a tada će biti malo vremena da se greška ispravi. Čovjek će nestati s lica zemlje, a novi gospodari planete zacariće se i, nadamo se, biće pametniji.
Poznato je već da život živi od smrti i da se biljke i životinje međusobno ubijaju da bi se prehranile. One to čine, kako ističe R. Dokins, da bi najlakšim putem došle do potrebnih hranljivih materijala za izgradnju sopstvenog organizma. Međutim, dok životinje ubijaju samo onoliko koliko im je potrebno za održavanje života, čovjek je jedina vrsta koja nepotrebno - ubija.
Ako na nekoj livadi posmatrate grupu dječaka i djevojčica od osam do deset godina, vidjećete frapantan primjer nepotrebnog ubijanja. Djevojčice beru cvijeće, koje će malo potom baciti, ili će samo jedan ponijeti kući da obraduju roditelje, a dječaci će, za to vrijeme, besomično juriti i ubijati leptire. Ni cvijeće, ni leptiri nijesu potrebni ni jednima ni drugima, ali ih mladunci ljudske vrste, ipak, ubijaju!
U svojoj težnji da zagospodari planetom čovjek je osudio na propast mnoge životinjske vrste, a mnoge je već potpuno zatro tako da im se trag nalazi samo u knjigama ili u pjesmama. Tako starosjedioci sa Mauricijusa nestanak ptice dodo, najveće ptice trkačice na ostrvu, koju su bijelci potamanili prije oko 300 godina, koriste kao metaforu o nemogućnosti povratka onog što je bilo i što više nikada neće biti:
„Dodo je mrtav,
Stari čovjek reče.
A biti mrtav kao dodo,
Znači, biti mrtviji
Nego mrtav!“
To nije primjer za smrtnost vrsta sličan primjeru izumiranju dinosaurusa, koji su nestali sa zemljinog šara zbog svojih džinovskih dimenzija i nepokretnosti u borbi sa manjim sisarima koji su tek tada stupili na pozornicu života. Čovjek je krivac za ovakvu vrstu smrti i to ne autohtoni stanovnik ostrva, nego bijeli došljak iz bijelog svijeta kome je ubijanje i uništavanje tuđeg usavršeni zanat.
Bilo kako bilo, bijeli čovjek je uništio pticu dodo, ali je uništio i neke civilizacije, narode i plemena. Podsjetimo se samo brojnih indijanskih plemena obje Amerike, koje su zatrli španski konkvistadori ili engleski pioniri, prvi u južnoj i srednjoj, a drugi u sjevernoj Americi i Australiji.
Posmatranja u prirodi, na primjer, pokazala su da vrbac nosi jedno jaje više poslije svakih 10 stepeni geografske visine, a osnovni razlog su zima i studen, koja bi mogla da zatre njegovu vrstu. Odakle, onda, vrapcu to saznanje? Ili, drugo: broj lavova u nekoj afričkoj savani proporcionalan je broju zebri i rijetko ga premašuje. Na osnovu čega, onda, lavovi zaključuju da treba povećati ili smanjiti populaciju?
Kod vrabaca je primijećeno i da se oni, s proljeća, skupljaju na određenim mjestima i cvrkuću. Ako je grupa manja i cvrkut slabiji, broj jaja u gnijezdima je veći i obrnuto. Bave li se, onda, vrapci proračunima i matematikom, odnosno, planiranjem porodice?
U slučajevima kada se javi prenaseljenost među puževima, miševima i drugim životinjskim vrstama dolazi do pojačane agresivnosti, međusobnog ubijanja, pa i masovnih samoubistava registrovanih, na primjer, kod lemura u sjevernoj ledenoj oblasti. Aristotel je u svojoj „Politici‘‘ primijetio da anahronična i prekomjerna ljudska reprodukcija pospješuje pobunu i zločin, nasilje svake vrste i ubistva među ljudima. Ne objašnjavaju li ovi primjeri militantnost nekih naroda, koji propagiraju veliki broj djece i prekomjernu populaciju svojih zemalja? Nije li djelić istine skriven u kosovskim događajima? Nije li priroda tačno odredila broj pojedinih primjeraka svake životinjske vrste, pa i čovječje, na određenoj teritoriji i svako prekoračivanje tog broja rigorozna kažnjava!? Čime? Smrću!
Istorija ljudske vrste to potvrđuje na nekoliko primjera. Uvijek kada je dolazilo do prenaseljenosti i prekobrojnog povećavanja broja stanovnika na nekoj teritoriji, njeno stanovništvo počela bi da desetkuje neka bolest. U srednjem vijeku kuga, u novom, tuberkuloza, a danas – rak!
Da nešto nije u redu sa čovjekom i njegovim odnosom prema prirodi, sasvim lijepo je to izrazila romska narodna pjesma, koja se obraća Bogu za sav nered i haos nastao zbog čovjekove osionosti u prirodi i društvu i traži da tu grešku ispravi: „Niko kao mi, Gospode Bože Učini ljubav nesrećnom Ciganinu Neka sav svijet pomre A, ti Bože, jedini preživi Pamet u glavu kad iznova Svijet stvaraš‘‘.