- Piše: Milan Mišić

Od svega što se događalo u proteklih sedam dana - uobičajenog koktela medijskih spektakla, sportskih i političkih - jedan se izdvojio kao događaj koji je, poslije mnogo vremena, uspio da ujedini svijet i da pokaže da u njemu još postoje saosjećajnost, humanost, hrabrost, solidarnost, jednom riječju- ljudskost.
Riječ je o spasavanju 12 dječaka iz Tajlanda, pripadnika lokalnog fudbalskog tima, i njihovog 25-godišnjeg trenera, zarobljenih nabujalom vodom duboko u velikom pećinskom lavirintu. Od momenta kada je otkriveno da su nestali do pronalaženja proteklo je deset dana i još sedam je potom čitav svijet bio zabrinuti svjedok jedne priče o preživljavanju i o tome kako nemoguće postaje moguće.
Da su se podavili, ugušili zbog nedostatka kiseonika ili pomrli od gladi, bila bi to samo još jedna crna vijest kakvih je u obilju. Dok se svijet, prateći njihovu dramu, istovremeno zabavljao svjetskim fudbalskim prvenstvom, mali fudbaleri iz pećine su postali simbol jedinstva čovječanstva, nečeg što je danas, kad smo predozirani krizama, ratovima, masovnim zločinima, terorističkim napadima i etničkim sukobima, zaista u velikom deficitu.
Podvig 18 ronilaca (13 stranaca i 5 Tajlanđana) koji su dobrovoljno učestvovali u ovoj visokorizičnoj akciji spasavanja - jedan među njima je, nažalost, svoju humanost platio životom – uspio je ne samo zbog njihovih vještina i odvažnosti, nego i zbog toga što se i ovoga puta potvrdilo da ”sreća prati hrabre”.
Ova drama sa hepiendom pokazala je da je svijet gladan ljudskosti, ali i otkrila jednu neprijatnu istinu: da je, dok ga uzbuđuju male, svijet postao neosjetljiv na velike tragedije - prilično ravnodušno je pratio stradanje djece u migrantskim zbjegovima, u bombardovanjima u Siriji i Jemenu, njihovo razdvajanje od roditelja na granici između SAD i Meksika...
NATO samit je bio politička tema broj jedan, kao još jedan skup lidera Zapada na kome su pokazali da je ovaj hladnoratovski savez još u potrazi za svojom današnjom svrhom postojanja i u dosad najvećoj krizi u kojoj se ljuljaju njegovi temelji, dok su velike naprsline (iako se preselio u novoizgrađeno sjedište u Briselu) vidljive i na fasadi.
U glavnoj ulozi je, očekivano, bio američki predsjednik Donald Tramp, koji je doprinio da ovo bude najnesložniji skup transatlantske alijanse dosad i potvrdio da mu je namjera da demontira poredak koji je u poslednjih 70 godina stvarala i održavala baš Amerika.
Direktno je napao Njemačku i kancelarku Angelu Merkel, optuživši ih da su marionete Rusije, što je protumačeno i kao poziv za ”promjenu režima”. Saveznike je ponovo tretirao kao ”dužnike”, u jednom momentu zaprijetio da će Amerika od NATO-a odustati - da bi na kraju potpisao dokument u kojem se konstatuje da jedinstvo saveza jača. Naravno, proglasio je još jednu ”veliku pobjedu”, jer su se sve članice složile da povećaju svoje izdatke za odbranu (o čemu su odluku donijele još 2014.)
Ako po strani ostavimo šok Evropljana i njihovu nevjericu pred agresijom američkog predsjednika, ono što ostaje jeste da je samit na dnevni red stavio neke nove dileme: da li je SAD i dalje saveznik Evrope, da li su Americi saveznici uopšte potrebni, mogu li Evropljani još da se uzdaju u američki odbrambeni ”štit” i da li treba da čuvaju poredak koji u stvari više ne postoji.
Voljno ili ne, Tramp je u fokus stavio i glavnu temu: treba li nastaviti konfrontaciju sa Rusijom, ili joj dati ono na čemu insistira: pravo na ”sferu uticaja” (što bi, rješavajući jedan problem, stvorilo druge).
VERBALNO BOMBARDOVANjE Tramp je nastavio i tokom ”službenog” (posjeta ipak nije imala rang ”državne”) boravka u Velikoj Britaniji, gdje su ga dočekali masovni – sa više desetina hiljada učesnika - građanski protesti i gdje se, ako se izuzme kraljica sa kojom je popio čaj, sukobio sa gotovo svima sa kojima se sreo.
Kritikovao je premijerku Terezu Mej (pa to naknadno proglasio za ”lažnu vijest”) zbog načina na koji sprovodi ”Bregzit”, vrijeđao gradonačelnika Londona Sadika Kana (pakistanskog porijekla) i razumijevanje imao jedino za svog istomišljenika, dojučerašnjeg šefa britanske diplomatije Borisa Džonsona.
Kan, popularni političar koji je osvojio najviše glasova u britanskoj istoriji, nije mu ostao dužan: dozvolio je da na trgu ispred britanskog parlamenta lebdi šest metara veliki balon sa likom Trampa kao bucmaste bebe, u pelenama i sa telefonom kao igračkom.
Tramp se nije mnogo obazirao na protokol, a od četiri dana posjete, dva je proveo na svojim terenima za golf u Škotskoj, pripremajući se za glavni posao – svoj prvi formalni susret sa liderom kome je dosad dijelio samo komplimente - Vladimirom Putinom.
Predsjednik Rusije svakako je sa zadovoljstvom pratio pometnju koju je njegov američki kolega izazvao u redovima saveznika, zbog čega, bez obzira šta će se sjutra događati u Helsinkiju, sebe može da smatra pobjednikom.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike‘‘)