- Piše: Magda Peternek

Znate onu, neću reći frazu, a i da kažem neću pogriješiti jer one nepogrešivo gađaju u centar, nada je poslednje što čovjek gubi u životu. Čovjek bez nade nema sposobnosti da se odupre malodušnosti, a kako tek depresija u svom tom jadu „oblizuje svoje brke’’. Došlo neko čudno vrijeme, mada bolje reći međuvrijeme, pa se nadanje i vjerovanje u nadu smatra u najmanju ruku glupo i naivno. Jer, ako se nadaš nijesi nekako svjestan muke koja te je poklopila, i koja će ti se tek na kosti navaliti. Kakvi smo to postali ljudi kad nam je ono što je uvijek bilo u ljudskoj suštini, sada potpuni autsajder ovog životnog ’’prvenstva’’ ? Nada je, dragi moji, najvažniji saputnik na našem putu koji, priznaćete, nije samo naš, jer smo ipak društvena celina i socijalizovana bića. Ili, možda, ipak nijesmo? Otuđenje, ta gorka boljka što nas je inficirala i zavukla se svuda gdje bi ljubav i prijateljstvo trebalo da gospodare, zagospodarilo je svojom opasnom ispraznošću. Vrijeme je nekih potpuno bezvrijednih, besmislenih i nakaradno postavljenih principa. Nada, to stameno i po svojoj prirodi dobronamjerno stanje čovjeka, zanemareno je i ostavljeno na beživotnoj vjetrometini. Pitate se možda, da li se nadam da ćemo jednog dana biti bolji ljudi? Da li ćemo vratiti vrijednosti koje su od životnog značaja tamo gdje im je i mjesto-u srce života? Da li ćemo u nadi, u toj iskrenoj životnoj drugarici, ogledati svoj ponos i vjeru u dostojanstvo? Da li vjerujem u nadu, pitate? Ne, nijeste postavili suvišno pitanje, jer ono nikada ne može biti suvišno. Vjerujem, duboko vjerujem, zato i ’’bičujem’’ sve ono što je oskrnavilo i razboljelo tkivo našeg društva. Vjerujem, jer nijesam beznadežan slučaj, u ovom naletu svega onoga što se razjogunilo nad našim životima. I neću nadu nikako i nikada nazvati skromnom, jer bih bila lažno skromna, a to moje nade ne zaslužuju. Nada i nadanje u nju mora biti svjesno svoje snage i samo tako će nam biti bolje. Svako odustajanje na startu, ili na pola puta, svejedno, neće donijeti dobar rezultat. Opominjati, pokušavati osvijestiti i sebe i druge, kritikovati, temelji su na kojima nada počiva. Nikada, baš nikada ona nije bila vodilja, a ni pratilja malodušnosti i samosažaljenja. To što su mnogi pokušali da joj oduzmu dostojanstvo, samo su srozali svoje. Ko je čovjek bez nade? Baš onakav kao čovjek bez stida. Nikakav. U nadi je, dakle, spas, ali se mora drugovati s njom. Postoje li lakovjerne i naivne nade? Ne postoje, postoje samo oni koji se svojim kukavičlukom kriju iza ovih tvrdnji. Jer, da bi se čovjek nadao, on mora hrabro vjerovati da je na dobrom putu, a to se postiže suočavanjem sa svim onim što srijeće usput. Mora se biti svjestan svojih grešaka i promašaja, jer samo tako se otvara prolaz ka novim rješenjima i nadanjima. Ovo vrijeme iščašeno u zglobu moralnih vrijednosti samo smirenim i odvažnim nadama može doći do oporavka. Vrijeme zakržljale svijesti samo smjelom nadom može se mijenjati na bolje. Nada je vrlo hrabra i dostojanstvena, i biće nam veoma zahvalna ako se isto tako postavimo prema njoj. Iskrivljena slika realnosti, nekomuniciranje s onim što nas okružuje i u nama i oko nas, sputavaće nadu da nam se pokaže i prikaže u punom sjaju. A, zar je ovaj život, ta stamena i odlučna gromada, zaslužio da ga uskratimo za tako veliko odličje zvano nada!? Bogami nije, i ja ću se boriti da dokažem sebi, a i da ukažem onima oko sebe da je vrijedno i važno u nadi tražiti spas. Da je vrijedno i važno kroz nadu mijenjati sve ono što nas udaljava, otuđuje i čini beznadežnim.
Zato, dragi moji, uzmite nadu pod ruku i pravac kroz život. Usput, ako se i spotaknete, znaćete ko će vas podići. Ja znam. I ja i moj bič, jer oni koji neće da znaju su kič.
(Autorka je pjesnikinja)