- Piše: Krsto J. Pejović

Čovjek je oduvijek imao potrebu da sasluša i čuje nove informacije. Samo upoznat s novostima, mogao je da donosi pravilne i poželjne odluke, korisne za njega, njegovu porodicu i društvo u kom živi.
Prenos novih informacija kroz vrijeme vršen je na različite načine, bilo okupljanjem na zborištima, kasnije na trgovima u mjestima u kojima je čovjek živio, bilo posjetom ljudima koji su te informacije posjedovali. Često su ulicama naših gradova i sela išli „opštinski dobošari“, koji su saopštavali ono što je ljude interesovalo.
Prenos informacija je vršen i pomoću golubova pismonoša, ili za to naročito angažovanih glasnika, tatara, koji su vijesti o novim događajima prenosili na brzim konjima. Neki narodi koristili su se dimnim signalima, zastavicama ili drugim podesnim načinima.
Kako je vrijeme odmicalo i načini prenosa informacija su ubrzavani, osavremenjivani i bili funkcionalniji i korisniji. Ljudi su izmislili telegram, telefon, radio i televiziju. Danas možete u svojoj kući, svom stanu, sjedeći u fotelji, čuti i vidjeti šta se događa u najudaljenijem dijelu svijeta i to baš onda kada se to i događa. Sjetimo se samo sportskih prenosa ili kulturnih događanja.
Prava revolucija u prenosu informacija nastala je izumom interneta i mobilnih telefona.
Tu spravicu nosi danas u svom džepu nekoliko milijardi ljudi na planeti. Mobilni telefoni nose se u rukama na ulici, kao nekada ratni plijen, a danas znak ugleda, hvale, eto, imam i ja mobilni, šta mi možete! Naročito se u tome ističu mlađe žene i djevojke. Vjerovatno time žele da na sebe skrenu veću pažnju. Na ulici, pijaci, u kafani, autobusu, vozu, brodu, možete vidjeti i mlado i staro, ljude i žene ozbiljnih godina, mladiće i djevojke, pa i dječake i djevojčice kako razgovaraju jedni s drugima mobilnim telefonima.
Više nije potrebno da se odlazi u poštu ili da se u kući ima fiksni telefon da biste nekoga kontaktirali. Veza se uspostavlja preko satelita, efikasna je i svako može jasno i glasno da čuje svog sagovornika.
Međutim, mobilna telefonija doživjela je pravi bum kada su se preko tih aparata počele slati i primati poruke. Od onih koji te poruke šalju jedni drugima ne možete se nikako osloboditi. Nema mjesta gdje ne tipkaju u te svoje spravice, vesele se ili su zabrinuti, ali niko ne ispušta taj aparat u toku dana, kad god ima slobodnog vremena, pa i kad nema, ostavlja sve svoje obaveze, samo da bi preko mobilnog razmijenio poruke s nekim.
Otkad je preko mobilnog telefona postao dostupan i internet, povećan je broj korisnika, a vrijeme koje se za to koristi, rapidno se povećava. Neke osobe postale su zavisne, a neke su čak i liječene od te zavisnosti.
Neki su, s pravom ili ne, mobilni telefon preimenovli u morbidni.
Istraživanja vršena u poslednje vrijeme pokazala su vidan nazadak među mladim generacijama. Dok je ranije svakome od nas bilo potrebno oko tri hiljade riječi za normalan svakodnevni razgovor, današnja mlada generacija ne koristi više od hiljadu i po riječi.
Prilikom pisanja domaćih zadataka u školi, učenici često koriste skraćenice, koje i inače oni upotrebljavaju tokom slanja poruka na mobilnom. Ispitivanja i istraživanja pokazala su da današnji učenici ne znaju pravopis, upotrebu interpunkcije, pisma, ćirilice ili latinice, naročito velikog i malog slova. Njihov rječnik, prilikom razgovora, toliko je siromašan da izaziva čuđenje.
Ne čudi onda što je vrijeme koje je sada nazvano i vrijeme morbidne telefomanije pretvorilo mlade, pa i neke starije ljude u robove i zavisnike od te spravice.
Priča mi jedna majka kako se njen sin, učenik osnovne škole, pohvalio pred njom da zna množenje. Da bi to provjerila, upitala ga je koliko je dva puta dva, a on ju je gledao blijedo. Onda je izvadio iz džepa mobilni telefon, otkucao dva puta dva, kliknuo i pobjedonosno uzviknuo: „Četiri!“
Prije desetak dana, prolazio samu veče, gradskim parkom. Vidio sam trojicu mladića, od dvadesetak godina, kako sjede na klupi. Svaki od njih je držao telefon u ruci i tipkao poruku samo njemu znanom prijatelju.
U jednom trenutku mladić u sredini podigao je visoko iznad sebe ruku u kojoj je držao mobilni telefon i rekao je drugu do sebe:
„Vidi, kakvu sam ti poruku poslao!“
Na to mu je drug odgovorio:
„Sad gledaj, šta ću ti ja poslati!“
Ova dva primjera znak su apsolutnog poraza čovjeka i pobjede mašine. Onaj đak ne zna najosnovniju računsku radnju, ali zna da klikne! Ova trojica momaka, izašli su da se vide, valjda da porazgovaraju, jer mladi uvijek imaju o čemu da pričaju, ali ne! Ova sirota trojka momaka izašla je da razmijeni poruke!
U nekadašnje vrijeme, da ne kažem u moje, i mi smo se sastajali na ulici, u parkovima, ili na korzou. Izlazili smo da progovorimo koju, jer su nam riječi bile potrebne, bile su nasušna potreba.
U našim selima nekada, pa i danas, bilo je pravilo da ljudi uveče izađu na seoski trg, na sjednik, kako kažu, da bi čuli novosti i vidjeli jedni druge.
Ovo je i poslednji čas da društvo učini nešto da otrgne mlade od nečega što ih vodi u zaglupljivanje, idiotizam i dehumanizaciju. Jer, ako se ovako nastavi, doći će generacije, koje neće znati da govore, da slušaju jedni druge i da se raduju lijepoj riječi, ljudskom glasu i smijehu.
Poslije će biti kasno, a lijeka neće biti. Ni ljekara, jer i on će zaboraviti govor. Srećna ti budućnost, nijemo čovječanstvo!