- Piše: Milutin Mićović

„Kod mene je prezir na bazi ljubavi“, govori mi moj prijatelj, i nastavlja. To samo mogu tebi da kažem, jer ćeš me razumjeti. Nerazumijevanje od ljudi ponekad mi napravi pakao od života, ali uviđam da su paklena stanja neophodna, i da su dobra za dušu. Nemoguće je pobjeći od pakla, kad smo u paklu. Ne možeš da sretneš čovjeka koji ne nosi pakao. Ako negdje sretneš nekoga bez pakla, znadi da je to neka idealistička duša, koja život nije ni okusila. Evo, pogledaj i šire i vidjećeš da su svi Srbi duboko u paklu, a posebno Crnogorci. Još više, jer poneki misle da su izašli iz srpskog pakla.
Evo, pogledaj te Crnogorce koji misle da su „izašli iz srpskog pakla“. Oni klikuju bez uma: „od danas smo Zapad“ i pritom misle da su se očistili od svega što su bili. Kako može biti neko „od danas Zapad“, ako je vjekovima bio na Istoku?! Ili, ako i nije znao gdje je bio? A najviše je onih koji tako kažu, jer nijesu znali ni gdje su bili, ni ko su bili. Pa tu ima i neke proste logike. Ko ne zna ko je bio, njemu je lako reći: „od danas smo Zapad“. Kad tako kaže, u množini, računa na sve one koji su kao i on. A takvih je najviše. A za efikasnost „demokratskih izbora“, na osnovu kojih se onda sve određuje u našoj naopakoj državici, najvažniji su oni koji ne znaju ko su. Koji čekaju da im neko „kaže“ ko su, i kakvi treba da budu, i šta treba da znaju, a šta da ne znaju. Ne samo što je takvih najviše na broj, nego što nijesu „opterećeni“ nikakvim vrijednostima. Njima je svejedno, Istok, Zapad, jer ne razlikuju ni jedno ni drugo. I jedno i drugo daće za ono što nije ni jedno ni drugo. Oni znaju da na njima stoji ovakva država, koja ne stoji ni na čemu. Stratezi izvana je crtaju i projektuju u njoj konflikte, da bi ih u potrebno vrijeme aktivirali daljinskim upravljačem. Tako na daljinski upravljač drže mozgove ovih koji kažu: „Od danas smo Zapad“. Ukucaju im u mozak šta treba da kažu, a onda oni kao papagaji. Šareni papagaji nijesu ničim opterećeni. Nijesu obdareni umom, ali jesu nekim telepatskim receptorima. Kriče i vrište kako im se da znak. Evo, ja ne prezirem papagaje, ali kako da ne prezirem ljude papagaje, pita me sagovornik, i nastavlja:
Vrijednosna neutralnost je najbolja i najbezkonfliktnija, učenje je koje se daje papagajima, uz šaku prosa i sjemenki zaboravka. Oni koji ovako podučavaju papagaje znaju da držanje do nekih vrijednosti podrazumijeva neku konfliktnost. Čak neku borbu. Čak neki lični stav. Čak stati sam naspram drugih, naspram svega drugog, u posebnim situacijama života. E samo takvima treba, iščupati jezik, zavezati usta, protjerati ih ili likvidirati, pa da ljudi papagaji žive bez problema, vazda na punom koritu uz priču i galamu, dok propadaju kućni temelji.
Evo Kosovo i Lovćen napraviše pakao među Srbima i Crnogorcima. Te priče potežu sva pitanja od početka. Ona su test za osnovna pitanja čovjekova: gdje si, ko si, šta si? Jesi li čovjek ili nijesi čovjek, nego neka maska ispod koje se krije svašta i ništa. Čovjek nije čovjek ako se u njemu ta pitanja ne pokreću. Eto to su ta osnovna srpska i crnogorska pitanja. Crnogorska i srpska. Ne zna se koja su teža. A ne zna se koja su više čija. Kad se bolje pogleda, i ne razlikuje se. Jedno su isto u dva pakovanja. I to prepakivanje u dva pakovanja, neki je pokušaj da se lakše riješe. A nema lakšeg rješenja, bar za Srbe i Crnogorce. Ne bi ih već ni bilo, da su u životu bili za lakša rješenja. A sve teža postaju pitanja kojima se ne bavimo.
Ako potonu Kosovo i Lovćen, potonuli su i Srbi i Crnogorci u svoj pakao. Papagaji ne znaju da je nekad kovčeg krvi kosovskih junaka isplivao na Lovćen. Ako Sodom „zapuši na Kosovu“, urvaće se i ostatak Lovćena u tu provaliju. Pa je onda riješeno pitanje i Srba i Crnogoraca. To jedva čekaju papagaji od mora do Dunava, i jastrebovi koji lete od Atlantika do Egeja.
Nije čovjek – čovjek, ako odustane od bitnih pitanja: ko je i šta je, nastavlja moj sagovornik. Niti je narod – narod, kad odustane od bitnih pitanja: ko je bio, zašto je živio i ginuo, kroz šta se posvjedočio kao narod, i na kraju – koga ima u svom pamćenju s kim bi mogao „izaći pred Miloša“. Nijesu ovo pjesnička pretjerivanja, kaže mi sagovornik, kako to kažu političke bitange i papagaji. Političke bitange uvijek računaju na skraćeni um mase, na broj, na pragmatična rješenja, koja će podržati narkotizovana populistička stihija kojom upravljaju.
(Autor je književnik)