Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
MA od Raja Božovića uzeo 69.000 eura * Kandidat za odbornika DUA dobio ugovor pred izbore * Držalom od sjekire mladiću slomio lobanju * Novcem od odštete kupio kćerki stan * Ponosu po nosu * Bog zna, a to je dovoljno * Ulazak u istoriju
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 04-09-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
MLADEN BOJANIĆ, BIVŠI POSLANIK:
Brajovića na sudu ne mogu spasiti ni najbolji svjetski advokati, svima je jasno.

Vic Dana :)

Mujo razgovara s Hasom o svojoj sreći nakon par piva, pa pita:
– Haso, znaš li da je moj srećni broj sedam? Rodio sam se 07.07.1977. u 7 sati, 7 minuta i 7 sekundi, na lutriji sam osvojio 7 miliona eura i sve to sam uložio na konjskim trkama na konja broj 7!
Haso se zapanji i reče:
– Mujo, pa to je fantastično! Naravno, konj broj 7 je bio prvi?
Mujo uzdahne i otpije gutljaj piva:
– Jok, sedmi....



Riješili Crnogorci da promijene radno vrijeme.
– Odsad ćemo da radimo samo u srijedu! reče vođa radnika. Ima li neko pitanje?
– Ima. Hoćemo li svaku?







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Stav
Bog zna, a to je dovoljno
Bog zna, a to je dovoljno Kako je u srpskom djeliću Orahovca biti dijete, pitao sam se putujući prema Velikoj Hoči? Djeca rođena u zatvoru mogla bi zatvor i zavoljeti?
- Piše: Goran Danilović

Bog zna! Orahovac je još uvijek dom za oko 400 ili 500 Srba. Egzodus nije okončan. Jednom, ipak, hoće. U Orahovcu i okolini, uključujući i Veliku Hoču nekada je živjelo 20.000 naših sunarodnika. Nekada! Bilo je to prije rata. Pomislio sam hodajući kaldrmom prema Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice da je u nas sve bilo prije rata: nekog, malog ili velikog, svejedno. Cijeli život je bivao prije, a potom ništa - potom su živjele uspomene na živote i smrti. U Donjem Orahovcu više ne žive Srbi. Ostavili su tamo živote, sjećanja, imanja, groblje i školu. Sada su na nekoj vrsti osmatračnice, u gornjem gradu, tihi i trpeljivi. Romi su veseliji, i oni su sa njima ovdje na vrhu. Muzika iz kućica i onoga što liči na njih, besplatno, sa radija u nedjeljno prijepodne, podsjeća na ono da su Romi živi dok je živa njihova igra i pjesma. Tu smo, već, kod kuće koja je postala škola - osnovna i gimnazija zajedno. Dan prije nego će djeca sjesti u klupe dočekuju nas direktorice, čiste i spremaju učionice. Ove godine neće prokišnjavati! Gornji sprat je obnovljen zahvaljujući Srpskoj listi. Mali i veliki su razvrstani po smjenama. Biće privilegija sjedjeti gore, desno od ulaza, pored prozora kroz koji se vidi ostatak svijeta - pogled na život, na otadžbinu od juče, seže negdje preko Metohije, sve do slutnje. Kuća u kojoj je sada škola bila je nekad omladinski dom, bila je i kuća nekad, a danas liči na sabirni centar. Dobro je kažu, dobro je, imamo krov nad glavom... „Nećete valjda otići bez kafe? Uvrijedili bismo se! Kuda žurite, stići ćete! Nemamo dovoljno stolica, ali kod nas na Kosovu domaćini i ne sjede‘‘, kaže nasmijana direktorica osnovne škole, sa gumenim rukavicama i krpama odloženim na trenutak u stranu. Kada smo odlazili postiđeni hrabrošću i skromošću žena i djece što čekaju sjutrašnji dan školske radosti odnijeli smo sa sobom ko je šta osjetio - neko nadu, neko tugu i niko strah. Strah nije ni ostao iza nas jer ovi ljudi i djeca mogu jedino da se plaše nepoznatog života, poznate smrti nikad više. Kako je u srpskom djeliću Orahovca biti dijete, pitao sam se putujući prema Velikoj Hoči? Djeca rođena u zatvoru mogla bi zatvor i zavoljeti? Kao i uvijek, najteže je ipak biti majka! Hrabrost je ravna spartanskoj naučiti djecu da vole.
U Velikoj Hoči vidi se i ruka obnove, svjež malter i neki tihi život. Priča mi sijedi gospodin dok šetamo sokacima prastarog naselja da su hočanska vina najbolja igdje. Gore u brdu su vinogradi, ono što je od njih ostalo. Najljepši vinogradi sa grožđem od kojega se pojio i negdašnji carski dvor u carskom Prizrenu.
-Znali su to stranci, ja Vam kažem. Zato su nam oteli zemlju-zbog ruda i vina, kaže mi čovjek na čijem licu nema ni tuge, ni sjete.
Pričao mi je o kiselosti i šećeru hočanskog grožđa, o tome da takve kombinacije najboljeg nema drugdje, da je Hoča poznata po crkvama i crkvištima, da ih je pod zemljom više nego na zemlji. Znao sam o tome dovoljno. Sjetio sam se i onoga što sam zaboravio. Velika Hoča je nekada bila Golemo Oče zbog mnoštva hramova i više otaca.
Kada sam se na kraju pozdravljao s tim sijedim gospodinom, mislio sam kako je tišina života strašnija od tišine smrti. Shvatio sam odavno da je neukusno raspitivati se o tišinama kada se dese. Treba ponijeti uspomene koja ti se nude, a ne one koje se slute. Na izlazu iz Velike Hoče prati nas nekoliko dječaka trčeći niz kolonu i uzvikujući: „Dobar dan‘‘. Današnji dječaci to baš i ne rade često. Jedan sasvim plav i drugi smeđ, tamni od hočanskog vrelog sunca kao carsko grožđe, zastali su pored mene iz radoznalosti.
-Kako se zoveš, upitah onoga bližeg, oštre kose što ostavi trag na svakom dlanu i u sjećanju.
-Boris Mihailović, reče i otrča naprijed.
-Pa ti si skoro Mihiz, dobacih mu uz osmijeh, a onaj drugi je samo tražio potvrdu da smo se zaputili prema Spomeniku. Da, išli smo prema Spomeniku stradalim od devedesetdevete do dvijehiljadite, što je naseljen u podnožju Crkve Svetog Jovana Krstitelja. Raspitivao sam se kasnije u manastiru Zočište, velikoj i još jednom obnovljenoj svetinji koju su poslednji put razorile „komšije Albanci“- kako ih zovu pogorelci iz enklava, o svom kumu Slavku Živkoviću...
Devedeset devete je sa vladikom Amfilohijem skupljao i sahranjivao posmrtne ostatke onih Srba koji su odlučili da dočekaju na pragovima i imanjima vojnike UČK i Kfora, jer su mislili da nisu nikome ni krivi, ni dužni. Ipak, bilo je davno, prije 19 godina, a iguman je tu samo poslednju deceniju. Slavko je otputovao prije koju godinu i odnio sa sobom dio ondašnjih krvavih jauka i tišina.
Odlazimo za Sjevernu Mitrovicu, grad nade za Srbe zatočene u kosovskim rezervatima. Komšijama su izgradili autoput, ne znam kome je posvećen.
Pronašao sam konačno i svog druga iz vojske, golobradog mladića s Kosova koji mi je ostao u uspomeni s početka devedesetih kada smo služili vojsku u Bosni i Hrvatskoj braneći Jugoslaviju. Rekli su nam da tako treba i da tako mora! Njegovo ime bilo je na onom Spomeniku u Velikoj Hoči, dolje ispod vinograda i Crkve Svetog Jovana, u drugom ili trećem redu ispod petnaestak Kostića!
Borislav Mihailović Mihiz napisao je da su lijepi gradovi lijepi i u ruševinama. Ako su gradovi, onda su i ljudi i naselja i spomenici? Zna li to moj mali prijatelj Boris iz Velike Hoče? Je li to znao moj golobradi Orahovac koji je preživio onaj prvi rat i nestao u drugom?
Bog zna, a to je dovoljno!

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Uslovi korišćenja

Svako neovlašćeno korišćenje sadržaja štampanog i on-line izdanja Dana kažnjivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na zaštitu od istog, kao i na naknadu štete prouzrokovane takvim radnjama. Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, štampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz naših izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.

MARKETING
loading...

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"