-Piše: dr Blažo Zlopaša

U smiraj lijepog septembarskog dana, dva prijatelja me nazvaše da mi saopšte tužnu vijest da se rastajemo od prijatelja. Pretrnuo sam od straha. Sva krv iz mozga slila se u pete. Saopštiše mi: „Umro je Džon Mekejn!“ Ova tužna vijest bila je bolna, kao ona prije nekoliko decenija, kada nam je legendarni TV voditelj Miodrag Zdravković obznanio: „Umro je drug Tito!“
Dragi naš prijatelju i stvoritelju Džoni, duboko potresen ovom tužnom viješću, kao i sva Tvoja Crna Gora, riješih da Ti napišem ovaj in memoriam. Bol za Tobom nadvisuje bol za najvećim sinom naših naroda i narodnosti. U velikoj istoriji na ovim prostorima, događali su se tužni trenuci, ali gubitak koji nas je zadesio Tvojom smrću je nemjerljiv. Ako je smrt već morala da se desi, žalimo što se nije zadesila ovdje među nama i da na Čepurcima budeš izložen barem nekoliko sati. Ožalili bismo te na tradicionalan crnogorski način, sjatili bi se svi vasojevićki lelekači. Lelek bi odjekivao i do Vašingtona i do Tvoje Arizone. Lelekanje je autentični crnogorski običaj, a najbolji je u Rovcima i Morači, odakle je blistavi crnogorski um Matija Bećković. Dragi naš prijatelju Džone, spomenik ti ne možemo podići odmah, ali bi trebalo usvojiti Matijin predlog da se na Lovćenu, umjesto Njegošu, podigne spomenik Tebi! Zašto Crna Gora tuguje i zašto je sva u crninu zavijena?! Nije bez razloga... Nekada su nam sa najvećeg trona ondašnje velike Jugoslavije ostavili u amanet poruku: „Poslije Tita- Tito !“Kako se tužna i tragična istorija na ovim prostorima ponavlja, dragi i voljeni naš Džone Mekejne, možemo s dubokim poštovanjem i bolom, koji nas je zadesio, reći samo jedno: i poslije Tebe-Ti, i poslije Džona-Džon, i poslije Mekejna- Mekejn, i prije nas Ti, i poslije nas Ti! Ti to zaslužuješ! To potvrđuje iskreni i duboki žal s najvišeg trona crnogorske vlasti: žal za čovjekom koji je neodvojivi dio savremene crnogorske istorije, jer ćeš, dragi Džone, ostati u trajnom sjećanju našeg naroda kao istinski prijatelj, koji je sa žarom pravog pobornika univerzalnih američkih vrijednosti, u dužem vremenu, snažno podržavao demokratski napredak i reformski nezavisni put Crne Gore, doprinoseći bezrezervno njenoj međunarodnoj afirmaciji i punopravnom članstvu u humanitarnoj i ekološkoj NATO alijansi. Dragi Džone, za sve ono što si učinio za nas, klanjamo se Tvojim sjenima. Tvoje veliko djelo prepoznali su i naši prijatelji sa okupiranog Kosova i Metohije, a Hašim Tači, kazao je veliku istinu- da si Ti, dragi Džone, jedan od poslednjih heroja našeg vremena, dodijelivši Ti najviši orden zasluga kao mirotvorcu! I kao mlad, boreći se za mir, znao si da prepoznaš „agresora“. Iskustvo iz Vijetnama učinilo je da si prepoznao i Srbiju kao „agresora“ kojeg treba sa zemljom sravniti! Tebe smo gledali i slušali šta nam kažeš, kako nas savjetuješ; kojim putem treba da idemo, da li na Zapad ili na Istok!? Slušajući Tvoje govore, a tvoje riječi će odzvanjati, slijedeći Tvoj put, nećemo Te obrukati, kao ni našu maćehu Ameriku, jer smo ostali bez majke Rusije. Zbog Tebe ćemo poštovati novu majku- maćehu, i slušati šta nam ona kaže. Ti si ostao vjeran tradiciji Tvojih predaka; đed i otac su ti se opredijelili za vojnu profesiju. Učestvovali su najmanje u nekoliko od 222 rata, koliko ih je Amerika vodila od svog postanka. Morali su učestvovati, kao i Ti, u nekoliko ratova od onih 19 poslije Drugog svjetskog rata, koliko je izvela naša maćeha Amerika, odnosno Tvoja demokratska zemlja. Ti si nastavio tradiciju đeda i oca, i opisao u autobiografiji „Vjera mojih očeva“ kako su te u „mirovnoj misiji“ u Vijetnamu oborili iznad Hanoja i, umjesto, da te tretiraju kao ratnog zarobljenika, šest godina su te mučili u jednoj rupi! Bio si mučen, podvrgnut nehumanom tretmanu, kako bi saznali s kojeg je broda poletjela eskadrila koja je bombardovala gradove i naselja Vijetnama. Za svoje uzorno ponašanje zarobljenika u Vijetnamu okićen si nizom najvećih američkih odlikovanja. Dragi Džone, nijesmo mogli sakriti našu bol da smo izgubili prijatelja koji je stvarao novu Ameriku. Tebe nema, ali mi ćemo nastaviti putem koji si nam pokazao. Tvoja vizija i upozorenje kojim putem treba da ide Tvoja nova Amerika govore o Tvom liku i djelu mirotvorca: „SAD rizikuju da izgube rat sa srpskom vojskom i njihovom zastarjelom opremom. Rizikujemo ukoliko ne sprovedemo masovni, strateški i održivi vazdušni napad. Nijedna infrastrukturna meta ne bi trebalo da bude izuzetak: fabrike, vodovodne mreže, škole, bolnice, prodavnice, čak ako treba, kao opomena, i dječji vrtići, i bilo šta. Da, svi mi žalimo zbog civilnih žrtava, kao i zbog naših gubitaka, ali oni su neizbježni!“ Dragi naš Džone Mekejne, nije Ti bilo dovoljno sravnjivanje sa zemljom SR Jugoslavije i zagađivanje osiromašenim uranijumom; zalagao si se za kopnenu intervenciju, bez obzira na to što bi ona dovela do značajnih žrtava i među američkim vojnicima. Ali ovaj Tvoj zahtjev nije usvojen, jer istorija svjedoči da biste tek tada naje.ali! Podržavao si i pomagao OVK na okupiranom Kosovu i Metohiji. Zahvaljujući Tebi, naši vojni predstavnici su danas tamo. Na granicama majke Rusije, kako je nazva Sveti Petar Cetinjski, u sastavu NATO-a crnogorski vojnici će da pomognu njenom opkoljavanju. Dragi naš voljeni Džone, plašim se samo da baš tamo ne nagrabuse onako kako se to desilo sa Napoleonom, koji je krenuo na Rusiju sa 600.000 vojnika, a vratilo ih se samo 60! A tek kako su prošli Hitlerovi vojnici! Dragi Džone, naš prijatelju, nije mi poznato koliko smo telegrama saučešća primili za velikim prijateljem i stvoriteljem savremene Crne Gore, ali budi uvjeren da je prije Tebe bila Crna Gora, i da će ostati poslije Tebe. Ispuštajući svoju dušu, smogao si snage da ostaviš amanet- da Tvojoj sahrani ne prisustvuje Tramp. Mogao si se smilovati, da te na putu ka Tvorcu isprati i naša Melanija.
Dragi Džone, nijesmo imali priliku da te ispratimo na klasičan crnogorski način lelekanjem, koje svjedoči o iskonskoj starosti našeg naroda, gdje se biranim riječima ispoljava žal za prijateljem... Činjenica je da se i u Homerovoj „Ilijadi“ spominju lelekanje i tužbalice, što potvrđuje koliko je stara crnogorska istorija i da je trojanska istorija neraskidivo povezana s našom. Ali, sve to, možda nije u skladu sa Tvojom novom Crnom Gorom. Njegoš je ovjekovječio bol tužbalicom sestre Batrićeve u „Gorskom vijencu“... Sestra Batrićeva žali za bratom, a Ti si nama više od brata: “Moj svijete izgubljeni,(Džone), sunce brate (Mekejn), naša rano bez prebola, rano ljuta, naše oči izvađene, očinji vidu!“
Tvoj nalog da Srbiju treba sravniti sa zemljom nije do kraja izvršen! Ostavio si u amanet spisak koje zemlje treba sravniti sa zemljom, ne samo Avganistan nego i Siriju, Irak, Iran, Libiju, a moguće i Sjevernu Koreju. Dragi Džone, zbog svega što si činio, nazvali su te „jastrebom zla“! Međutim, zbog svega što si učinio za nas, za Kosovo i Metohiju, ti si naš orao i to treba da bude simbol tvog djela za novu Crnu Goru. Na kraju, istorija će te smjestiti tamo gdje ti je mjesto! Iako ovih dana lelek u tišini odzvanja ka nebesima, dragi Džone, počivaj u miru. Dosta si ratova vodio za mir. Mi ćemo poštovati Tvoje nemjerljivo djelo, jer smo Ti i mi na istom putu! Do prve krivine!