- Piše: Dragan Mraović

Umijeće javnog političkog govora, i govora uopšte nije lako. Čini nam se kada govorimo da smo rekli bogzna šta umno, a kada čujemo i vidimo snimak hvatamo se za glavu. Često poslije govora čujemo tumačenja da je „mislio da kaže“ ovo, a ne ono što se čulo ili objavilo. Ako neko umije da govori, onda nema potrebe za naknadnom mudrošću. Pri ovome treba imati u vidu da lično obrazovanje i diploma fakulteta ne idu uvijek zajedno. Može se biti veoma stručan inženjer ili ekonomista i veoma neobrazovan čovjek. Mogu se imati desetke na fakultetu, a biti neobrazovan i nevaspitan.
Ciceron je tvrdio da „govornik treba da ima na umu tri stvari: šta govori, kome govori i kako“, ali naši političari gledaju samo u budućnost, pa ne čitaju pisce iz prošlosti. Najteža greška koju danas čine jeste kada govore o Kosovu i Metohiji, skraćeno Kosmet. Govoreći samo „Kosovo“ oni liju vodu na separatističku vodenicu, jer odriču jedan od najjačih istorijskih i materijalnih dokaza srpske pripadnosti naše pokrajine, a to je Metohija. Metoh ili metohija (grč. metokhé — zajednica; zajedničko dobro) u srednjovjekovnoj Srbiji bilo je zemljište koje posjeduje neka crkva ili manastir.
Nedavno se čulo od političara i u raznim medijima da su predsjednika Srbije Aleksandra Vučića „veterani OVK-a“ spriječili da se sretne s okupiranim Srbima u geto selu Banje na srpskom Kosmetu. Nazivati teroriste „veteranima OVK-a“ je direktno legitimizovanje tih terorista i njihove terorističke organizacije. Takođe, slušamo i čitamo „predsjednik Kosova“, „premijer Kosova“, umjesto „takozvani predsjednik, samozvani premijer Kosmeta“ čime se daje legitimitet secesionističkoj narko- tvorevini i njenim „predstavnicima“. Kada tako govore crnogorski političari i mediji, oni time zabadaju nož u leđa Srbiji, dok srpski mediji krše i Ustav Srbije.
Pored toga, strane riječi se koriste prekomjerno i netačno, pa se kaže da se „proizvodnja dramatično povećala“, umjesto da se mnogo povećala. Anglizacija srpskog jezika je tolika da će uskoro izaći novi prevod Šekspira u kome će Romeo reći: „Julija, definitivno te volim“.
Političari SFRJ su govorili o albanskom iredenti. A radilo se o čistom secesionizmu. Na Zapadu su smatrali da je u redu da se podrži iredentistički pokret, jer pojam iredentizam je nastao u vrijeme italijanskog pokreta koji se borio za oslobođenje od Austrije poslije 1866. Na ovaj način su jugoslovenski komunisti išli naruku Albancima, jer su neukim korišćenjem izraza iredenta u stvari govorili da oni teže oslobođenju svoje okupirane teritorije, a ne secesionizmu.
Zato je poučno ono što se desilo u italijanskom parlamentu. Dok je potpredsjednik Fabio Rampeli čitao papire koje koje su mu dale službe, naišao je na riječ „performanse“. Zastao je i promrmljao „karakteristike“, a onda rekao: „Budući da smo u italijanskom parlamentu, a ne u Domu lordova, tekst mora biti napisan na italijanskom jeziku“. Rekli su mu da je to izraz koji koristi INPS (italijanski PIO fond) i da ga parlament ne može mijenjati. Ali Rampeli je kategoričan: „Morate promijeniti sve što dolazi u parlament sa stranim riječima. Ja više ne želim da vidim engleske riječi u papirima parlamenta.“ Inače, on je već dao zakonske predloge da se „čuva italijanski jezik kao dragocjeno nasleđe koje mora da se štiti“. Traži, takođe, da se ustanovi „Visoki savjet“ protiv zloupotrebe stranih jezika, jer se u italijanskim aktima javljaju riječi kao „jobs act, spending review, split payment“.
U nas akta nisu ni važna. Važno je šta kaže ovan ugič.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)