-Autor: Gordana Momčilović

Dok čitam vijesti, a još više kada čitam komentare ispod tih vijesti, pitam se da li je dobro ili loše što pamtim kako smo živjeli u „diktatorsko Titovo doba‘‘. „Mi“ smo tadašnji srednji sloj – porodica sa dvoje djece, babom i djedom, oba roditelja fakultetski obrazovana. Nacionalno mješoviti brakovi, u kući se govore bar dva jezika, u komšiluku naučiš bar još jedan. Od malena se družiš i gradiš odnos za cio život sa djetetom iz radničke porodice – mama radi tri smjene u fabrici tekstila, otac stolar; ili sa djetetom poljoprivrednika, pa pamtiš kako ti ženska ruka, izranavljena od teškog rada po vjetru i suncu, pruža tek ispečenu kiflu – jednu tebi, jednu svom djetetu. Kad tako živiš, naučiš da dijeliš i da cijeniš rad. Naučiš da saosjećaš, da budeš čovjek.
I onda, na taj način izgrađen čovjek, ima privilegiju (ili je proklet, ni dalje ne znam), da čita komentare ispod sve bizarnijih i morbidnijih vijesti kojima smo zasuti: u istom danu muškarac u beogradskom tramvaju dodiruje i trlja se o petnaestogodišnjakinju (da se razumijemo, toga je uvijek bilo, ali nikada nije bilo da baš niko od putnika ne reaguje), a u Sarajevu rafalom iz kalašnjikova kriminalac oduzima život dvojici policajaca – ubija nekoj djeci očeve jer su ga uhvatili u krađi kola?!
To u onoj, „policijskoj“ državi, nije moglo da se desi (što reče jedan Džemal u postu ispod vijesti o dvostrukom ubistvu: „u Titino vrijeme policajac je bio i crkva i džamija, zato je bio red i mir na prvom mjestu“).
Ali, ne lezi vraže, tada nastupaju društveno odgovorni pojedinci koji, jaki na riječima samo u virtuelnom svijetu i zadojeni nacionalističkom mržnjom prema svemu što je drugačije, kreću da pametuju šta bi i kako bi trebalo, zatim vrijeđaju i prozivaju „četnike“ (sve češće „cigane“), „balije“, „ustaše“ kao najodgovornije za sve što nam se događa jer, Bože moj, bolje ne možemo ni očekivati kad smo „cigani“?!
Tuga.
Ne zato što neko ne smije da iznese svoje mišljenje, već što je način na koji je to mišljenje izneseno uvredljiv, prije toga nije ni promišljeno, niti na argumentima zasnovano; zato što je takvo mišljenje potpuno lišeno svijesti da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke i da ćemo tonuti još dublje u glib koji su nam srbijanski, bošnjački i hrvatski političari uspostavili, ukoliko se ne okrenemo jedni drugima kao osloncu i izvoru snage da se borimo za budućnost djece naše djece – našu djecu smo, na žalost, već iznevjerili.
I znam da rizikujem da me neko nazove jugonostalgičarkom, da će mi neko napisati da je Tito umro, da promovišem bratstvo i jedinstvo, i slične stvari. Neću da se branim jer nemam od čega - u bukvalnom smislu su takve optužbe prazne, bez sadržaja.
Svako iole obrazovan će znati da su o najvišim ljudskim vrijednostima poput solidarnosti, slobode, pravde i dostojanstva govorili još antički filozofi i stoga ih ne treba pogrešno poistovjećivati sa vrijednostima nastalim u političkom sistemu koji je funkcionisao na kontroli društvenog života i obračunu sa neistomišljenicima (mada, ima li danas razlike u svim našim pojedinačnim državama).
Ono na šta želim da ukažem kada pominjem život u prethodnoj državi je činjenica da su, čak i u takvom političkom okruženju, etničke i kulturne različitosti, samim tim i ljudske vrijednosti, bile razvijane i njegovane na mnogo boljem institucionalnom nivou. Problemi su počeli onda kada su različiti politički interesi najbolji vid promocije vidjeli u etnifikaciji politike. Sve poslije toga su devedesete, koje očigledno još uvijek traju.
A ne bi trebalo, ne zato što je neko više kriv pa hoće da se brže-bolje njegova krivica zaboravi, već zato što je mrak sve veći, a mi smo u sve većem strahu da u mraku ne napravimo pogrešan korak. Tako zastrašeni, okrećemo glavu kada manijaci i pedofili na naše oči ponižavaju našu djecu, povređuju ih, siluju, ubijaju; tako zastrašeni i mizerni, dajemo krila ljudskom ološu da ubijaju policajce koji su samo radili svoj posao.
Zbog nas takvih, zastrašenih, zaslijepljenih, nefunkcionalnih - i Hrvata, i Bošnjaka, i Srba - šačica srpskih, bošnjačkih i hrvatskih političara opstaje na vlasti i uređuje nam sudstvo, obrazovanje, kulturu, medije, da bismo takvi i ostali, i da imamo državu upravo onakvu kakvu imamo. A mi?
„Mi ćemo i dalje nekoliko dana brujati po društvenim mrežama, do neke nove tragedije ili afere koja će preuzeti primat aktuelnog događaja. I čekati eventualno neki meteor ili kakvu neobičnu intervenciju iz inostranstva da sredi stanje u državi, dok mi s mirom ispijamo svoju kaficu i sve znamo šta je trebalo uraditi“. (Zvonimir Nikolić, iz teksta sa portala Al Džazire: „Kako će država odgovoriti na ubistvo policajaca?“)(Al Jazeera)