- Piše: Milutin Mićović

Moj prijatelj koji pasionirano istražuje narodne govore kaže mi: „Slegni malo taj filosofski jezik, malo više ubaci narodni rječnik, bar u tim kolumnama. Barem to poneko pročita. Narodni jezik čuva staro vino, starije od svakog od nas, pa ubaci po kap. Od te kapi starog vina, jezik dobija pravu slast, a duša krepost. Nije jednako reći - „grabe se za više para ili - grabe se za punije korito“. Kad si kazao korito, mnogo si više kazao, mnogo više unio smisla, čvršće pogodio metu. Ne intelektualiziraj, ne filozofiraj, nego udri, ždij, zapali vatru. Taj prosti, mudri jezik, daje tu moć. Jezik je mač, sablja, nije pilotina i strugotina, od koje se nadimaju novine i knjige koje se čitaju pred spavanje.
Ovako počni: „Brane svoje korito! Ne brane ni gazdu, koliko brane svoje korito. Kad brane svoje korito, onda loču zajedno sa svojim gazdom koji im ga nasipa. Korito, lokanje i lajanje, upućuju na ono životinjsko, svinjsko, pseće, i pomalo, magareće. A kad je metafora, kao što je ovdje slučaj, onda životinjsko daje ljudskom pravu sliku i priliku. Pa to je jasno i prostom čovjeku, koji nije ništa čitao, osim koju bajku i basnu u đetinjstvu. Basne su mnogo aktuelne, i slikovite, ako ćeš da slikaš savremeni život. Savremenu pohlepu za novcem i čašću od nečasnih. Prodali bi oca i majku za šaku dolara. Jesi li čuo tu riječ? Pa tu je korito bazična metafora. Pa znaš da ima ljudi kojima je prezime Koritović. Nije prezime nego ime. Oni su toliko za sebe pametni da im drugi ne zna da li svojim lajanjem i režanjem, i roktanjem, brane svoje korito ili svoga gazdu. Igleda da rade oboje, ali oni samo znaju svoju računicu. Ta računica ne može izdobriti. Grdno, ili krvavo završiće se te dogovorene igre. Nije jedini Brut izdao Cezara. To je podzemno pravilo o kojem nam govore zove, koje kazuju i pjevuše da „car Trajan ima kozje uši“.
Kako će naši istoričari da budu u službi istine kad moraju da čuvaju svoje korito? Pa ne mogu da su Solomuni. A Solomuna nijesu ni čitali, a kamoli se nekad s njim sreli. Nema živoga istoričara ako se nekad nije sreo sa Solomunom. Jer kakav bi to bio istoričar, ako nije prošao kroz dvadeset- trideset vjekova? Nikakav, bogomi. Ovi naši istoričari, koji služe ovu vlast u Crnoj Gori, nijesu ništa htjeli da znaju ni o vijeku u kojem su živjeli, sve braneći svoje korito. Oni nijesu htjeli da pomenu imena onih koji su ubijeni (od 1941. do ‚46.) baš zato što su bili najčasniji, u kojima se narod prepoznavao, koji su uistinu bili nacionalni vojnici i glave naroda, a pobijeni od svoje braće po krvi, a tuđina po ideologiji. Pune su jame od Vezirovog do Zidanog mosta takvih. Zažmurili su da ne vide to postradanje, i tako žmureći učili lekcije koje im je odabirala vlast, i tako ušli na univerzitet, institute i akademije. Takvi sad sole pomućenu pamet izluđenom narodu, koji više ne zna kud ide, kako mu je ime, kojim jezikom govori, kojim se neputem zaputio. Pa Crna Gora iz 1878. (Berlinski kongres) bila je srpska. Pa čitanke su bile srpske u školama kneza Nikole Petrovića, pa istorija srpska. Pa Crnogorci najveći Srbi. To je bila najviša čast i slava crnogorska. Od koga su viši ovi novi Crnogorci? A ni od koga, bogami. A ne daju im Romi sa Konika da su od njih ni cenat viši, ni da su nešto zaslužniji za ovu Crnu Goru, k‘o što nijesu. A da ne pričamo o Bošnjacima, Muslimanima, Hrvatima, Albancima. Ovi Crnogorci nekako postoje zato što im oni daju legitimitet. Oni njima, i oni njima. Tako je po zakonu. Dok budu trebali Crnogorci njima, priznavaće ih, kad im ne budu više trebali, pogaziće ih. Jer iza ovih stoji neko, a iza ovih Crnogoraca ne stoji niko, osim oni koji prave geopolitičke igre. Kako će iko da stoji kad su sami svoj temelj (srpski) razvalili.
Podgorička skupština, gospodo režimski istoričari, upravo se oslanjala na Crnu Goru iz 1878. Jer ta petrovićka Crna Gora nastala je kroz oslobodilačke bojeve srpskog naroda. Pa nijesu na Grahovu, u Banjanima, Rudinama, na Durmitoru, u Potarju, Vasojevićima živjeli Crnogorci no Srbi. A Crnogorci Katunjani imali su srpski ep, kao svoju nacionalnu pjesmaricu. Čitajte „Gorski vijenac” i pjesme kralja Nikole, i njegove govore, pa ćete možda nešto uznati. Ali nećete da čitate. ‚Oćete da zborite kako vam gazda kaže, a hoćete da ste istoričari!?
Crna Gora iz 1878. nije imala Boku Kotorsku, a nije imala ni Bijelo Polje, ni Pljevlja sve do 1916. Koja to priča i koja istorija je mogla objediniti ovu današnju Crnu Goru, ako ne srpska?
U Crnogorskoj akademiji nauka, u Skupštini, u Vladi, treba puštati svaki dan, kao tihu pratnju njihovom svakodnevnom zloradu Njegoševu pjesmu „Orao i svinja”. Za pouku i oduku- i kuku, muku.
(Autor je književnik)