-Autor: Milan Ružić

Ne znam o kojoj zemlji pričamo kada govorimo o Srbiji! Da li je ostalo išta osim imena i sramote? Uspjeli smo vrlo brzo da razvalimo, raskućimo, rasparčamo, postidimo, ponizimo, strpamo u tiganj demokratije, nalijemo uljem koje smo dobili cijedeći svoju pamet i u tom tiganju ispohovali srpski identitet pohujući ga česticama ulagivačkog mentaliteta i potrebe da nas vole oni koji nas mrze.
Razgraktale se silikonske vrane sa nacionalnih frekvencija dajući ritam većini političara koji se od tih silikonskih nakaza u mini suknjama razlikuju jedino po tome što više naplaćuju od njih! Takvi političari govore tekstove pjesme koja se piše za nas negdje u Velikoj Britaniji ili Americi, a izvođač radova je Njemačka. Refrene tih pjesama nam pjevaju oni koji su nas do juče zasipali bombama, a mi ih zadivljeno slušamo nagrađujući ih frenetičnim aplauzima za ono što nam na uvo otpjevaju, iako nam pjevaju o našoj propasti i daljem zaduživanju, cijepanju i zatiranju.
Mjera pameti u ovoj državi je broj pojavljivanja na televiziji, nebitno u kakvim emisijama, reklamama ili filmovima. Svoj patriotizam iskazujemo pljuvanjem po sopstvenoj istoriji, provokacijom rođenog naroda i spremnošću da stradamo za druge, jer su Srbi nekako brzo prihvatili da im je bliža bilo koja država osim Srbije. Ako govorimo o svojim precima na koje bi nam trebalo zabraniti da se pozivamo, mi smo ih iznevjerili. Postali smo ono protiv čega su se borili, a ne ono za šta su se borili.
Mjerilo kvaliteta naše umjetnosti postalo je to koliko neko može da oblati rođeni narod pred drugima, pa ako uspije u ovome, dobiće sve one nagrade koje je oduvijek sanjao, a koje mu dodjeljuju oni koji su ga oduvijek porobljavali i koji su bili zaduženi za antisrpsku propagandu. Što bi oni snimali filmove o našim nepostojećim zločinima kada možemo mi za duplo manje pare i sa duplo manje stida, a samo zbog tapšanja po ramenu onih koji će nas tako zadužiti i možda nam ponekad dozvoliti da skinemo okove u koje su nas oni i bacili.
Djeca su nam navikla da odrastu prije vremena, jer ne žele da propuste savremene igračke svojih stranih vršnjaka poput droge, alkohola, razgolićenih selfija, vožnje bez dozvole, krađe, prebijanja, ubistava, neznanja, piromanije, a nerijetko i samoubistva, namjernog ili slučajnog. Sramota je u današnjoj Srbiji biti dijete, jer se za djetinjstvo nema vremena. Odgajamo klik generacije koje sve žele da urade ako može odmah, a ukoliko zatreba strpljenja, onda im je sve odvratno. Ako pljušte lajkovi, pratioci, tagovi, sve je u redu, a ako njih nema, zavlada depresija. Drzne li se neko dijete da bude ono što jeste, zažaliće. Postaće plijen. I dalje ima fantastične djece i jedino u djecu još vjerujem, jer imaju vremena da se vrate na pravi put ukoliko puta ima. Mi smo krivi za ponašanje naše djece.
Crkve smo proglasili leglima nacističkih propovijedi, domove kulture oličenjima kulturnog „smaralaštva“, koncertne dvorane prošlošću, pozorišta prokletstvom siromašnih, umjetnike idiotima sa školom, pojedine škole pretvorili u dilerske interesne sfere, spomenike izmještamo, preturamo, razbijamo, one okupatorima obnavljamo, u zemlji nepismenih, uzdamo se u informatičku pismenost. Govorimo o lagodnom životu tamo gdje polovina Srba živi bez struje, vode, puta. Pričamo o borbi za natalitet, a u prethodne četiri godine nam je zemlju napustilo 592. 000 ljudi! Borimo se za ulazak u EU u vrijeme kada iz zemlje odlaze najbolji. Pa ko će da uđe u te unije?
Istoriju svako prekraja kako želi, degradiramo ljude u majmune, pa se ne zadržavamo ni na njima, već odosmo opet do ameba. Srbin bez pameti je postao idealan Srbin, čovjek bez škole postaje uvaženi umjetnik, djevojka bez stida postaje mjerilo vaspitanja, svaka rečenica koja se javno izgovori postaje politička, ljudi se iz stanova sele u računare, mladi se odlučuju da prije budu kerovođe nego očevi i majke, učene ljude je sramota što su učeni, pa pale svoje diplome državnih fakulteta ne bi li kupili neku sa privatnog, pa da postanu menadžeri. Svi su blogeri, vlogeri, uticajni tviteraši, zvijezde Fejsbuka, influenseri sa Instagrama, pa smo zemlja u kojoj nema nepoznatih. Svi su javne ličnosti i uzori, osim onih pametnih i tihih ljudi.
Ko pokaže zadnjicu – taj je akademik, ko razdrlji grudi – kaluđerica, ko otkrije međunožje – prosvjetitelj, ko cio život radi na zaglupljivanju naroda – stari dobrotvor, ko ništa ne pročita – neopterećen politikom, ko ništa ne zna – ima za pravo da nas nečemu uči, ko živi na selu – sramota je za cijelo srpsko napredno društvo, ko napreduje – zaostaje, ko misli – neka ide da misli u drugoj zemlji. Sve smo ovo sami sebi učinili i svi smo za ovo krivi, a onda smo riješili da tražimo krivce među sobom, pa smo se i ovako sitni brojem dodatno podijelili. Ne znam postoji li ijedan narod u kojem vladaju tolike podjele na ovo i ono, a niko ne zna ni šta je ovo, niti može reći šta je ono što on nije.
Ko god nema stida, a ima usta i iz njih ne umije ništa pametno da pusti, taj neka svoju glavu pripremi za krunu, nebitno je u kojoj oblasti i od čega je kruna.
Sve je porušeno, prokazano, poniženo, ukaljano, odvojeno, rastočeno, zabravljeno, okrvavljeno, uvijeno, minirano, nauljeno, iščašeno, razvaljeno, prodato, otkinuto, prokleto, porečeno, pogaženo, obogaljeno, uprošćeno, protjerano, rastrgnuto, zamazano, pojedeno, popijeno, popaljeno, izmješteno, a tvrdimo da je svijetlo, uglancano, zategnuto, uljepšano, pozlaćeno, sačuvano, legalizovano, organizovano, novoizgrađeno, plaćeno, poboljšano, primjereno i naše.
Šta je danas naše osim sramote za koju se međusobno krivimo?
Gdje je ta Srbija o kojoj uvijek pričamo i kojom se hvalimo? Pokažite mi je na karti svijeta da znamo gde da odemo mi koji iz Srbije ne želimo?
Svi smo krivi za svoju sudbinu, pa ni ja nisam izuzetak, ali želim da vidim hoće li još neko da prizna! I ne mogu mrzjeti svoju zemlju pa neka je najgora na svijetu. Nemam drugu i dok god imamo i samo jednu vrlinu, prije ću je isticati pred strancima, nego beskrajne mane.
A kada smo sami sa sobom, mi Srbi, dajte tada da priznamo da živimo u nečemu što ne znamo šta je i da se među sobom podijelimo na one koji su zastiđa svojih roditelja, svoje države, svog naroda i oduzmemo im prostor za zaglupljivanje onih koji još uvijek imaju šansu i na one koji nešto mogu da učine i nekako rastjeraju ovu maglu javne pornografije i pseudodemokratije.
Mi Srbi smo narod koji će ubiti samo jedna riječ – demokratija. Neće nam prava demokratija donijeti ništa loše, nego ćemo stradati zbog toga što smo mi sav svoj nemoral, glupost i ropstvo drugima strpali u ovu jednu riječ kojom se preporučujemo svijetu.wwwiskra.co