- Piše: mr Bojan Vukčević

Divnoga li vremena, braćo mila. I dok neki negoduju, ja posmatram i tepam „koronici” i zahvaljujem joj do neba. Čisti Božiji dar. I to ni manje ni više nego posred Velikog posta i u dane raspeća, smrti i Vaskrsenja. Sve je samo ne slučajno.

A ne pada snijeg da pokrije brijeg već da svakom živom biću pokaže trag. I dok jedni tragovi vode u Vječnost drugi vuku takođe u vječnost. Prvi tragovi su jasni i imaju već utabanu prtinu kroz bijeli sniježni pokrivač. To je prtina Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Mardarija Lješanskog i Svetog Save Srpskog i to su tragovi Velikomučenika Georgija i Dimitrija. Putokazi pored puta su Vasilija Velikog i Jovana Zlatoustoga, a stepenice preko provalija su Jovana Lestvičnika. Onaj ko prati ove stope i skreće putokazima provjerenih staza taj blagosilja Gospoda jer mu je dao priliku da uđe u Radost Gospoda svoga i da naseli nebeske stanove, jer ova divna prilika ne pruža se svakoj generaciji. Teoretski smo pripremljeni za vrijeme kad ćemo morati izabrati naš put, ali da li ćemo tako postupiti potrebno je i teško vrijeme da nastupi i tegoba da nas pritisne. Uporedio bih to s vojnom službom. Dosta je vojnih lica školovano neposredno poslije Drugog svjetskog rata i dostigli su čak i neke visoke činove, pa su zbog beneficiranog staža otišli u penziju a da nisu barut ni omirisali. Da je bilo potrebe za njihovim ratnim angažmanom, onda bi to bila sjajna prilika za provjeru teoretskog znanja i lične spremnosti.

Vojnici Hristovi pokazali su se na visini zadatka. Slušajući blagoslove naših episkopa i sveštenstva, postupaju u skladu sa trenutnim stanjem ne dižući paniku i pouzdajući se u Boga više nego u ljude. Ljudska pomoć je mala i varljiva i kao što je i situacija pokazala, veoma nesigurna. A ko je stalno tu? Ko je ljekar duša i tijela?

Hristos posrijedi nas – jeste i biće!

A nažalost našu i njihovu, pored Hristosa koji je uvijek s nama i među nas, tu je i Juda sveprisutan koji je tu s njima i među njih. Šta je to u ljudskoj duši da je nagoni da proganja Boga? Koja je to zla sila i plata koja im se daje da špijuniraju, potkazuju, prate i osuđuju? Da li je to onaj adamovski pragrijeh stalno prisutan u nama i samo čeka priliku da klica zapupolji? Koliko juče je slavio slavu i koliko juče je krstio dijete, a već sjutradan je stao da snima i potkazuje i da žicom vaspitava. Dostojan unuk svoga đeda, ratnika iz Birolijevih cetinjskih kancelarija. Dostojan naslednik potkazivača i doušnika italijanskih i njemačkih okupatora, porastao i othranjen na makaronama i marendi. Sjajan sin rušitelja lovćenske kapele i mnogih crkava širom Jugoslavije. Preci bi, druže, bili ponosni na tebe. I ne samo preci već i Juda lično. Tvoj Gospodar će te nagraditi ličnim kazanom u paklu, u to ne sumnjaj, iako se oni koje potkazuješ i proganjaš mole za tebe i spas tvoje izgubljene duše.

I kao što reče Jevanđelje po Mateju: Sin čovječji, dakle, ide kao što je pisano za njega; ali teško onome čovjeku koji izda sina čovječijega; bolje bi mu bilo da se nije ni rodio onaj čovjek.

Brate, prijatelju, komšija, znaj da će i ovaj dan proći a ti ćeš pojesti tih trideset Judinih srebrnjaka. A šta ćeš onda kad dođe slava i kad bude trebalo da staneš pred slavsku ikonu i kažeš: Bože pomozi?! Hoćeš li se i tada kao i Juda sjetiti svoga postupka i hoćeš li moći mirno zaspati? Ti misliš da službu nekome činiš ako sveštenstvo i Crkvu proganjaš i u pravu si. Činiš! Sotoni lično. Ali odrastao si. Izvoli, nastavi, i zapamti jedno: Roditelji jedu kiselo grožđe, a djeci trnu zubi.

Juda posrijedi vas – jeste i biće!

I znaj, druže i komšija, da mi veliku uslugu činiš. Prstom pokazujem svojoj djeci na tebe i kažem im da dobro vide i upamte. Upamtite, djeco moja, sivi sokolovi. Vidite potomka svoga oca, a ja mu i đeda znam. Pljunuti on. Isti vala u dlaku i broj cokula. Čini mu se da ima jaka leđa, ali zapamtite naša su jača.

Eno ga i ispred mitropolita. Nešto piše. Vjerovatno spisak svojih predaka koje on treba da pomene na liturgiji ili spisak svojih nevolja za koje će se on pomoliti. Vidi ga, sine, kako prilazi sveštenstvu. Nešto im govori. Njima kojima i anđeli zavide jer su uz Presto Božiji prilaze još neki. I oni papire dobijaju. Blago svima, sine. I ne zaboravi. Pamti i rasti s onima koji papire dobijaju jer one u crnim haljinama nije strah od papira, a još manje od onoga što piše na papiru. Oni, sine, u sebi nose Vječnost netruležnu a i ovi drugi, sine, nose vječnost koja nama ne treba. Pamti, dijete moje, pamti i pričaj svojoj djeci o ovoj vječnoj priči, o ovim stazama i putokazima. Priča,j dijete moje, i ne ćuti kao što i ja ne ćutah jer kazah i spasih dušu svoju.

---