Piše: Milan Mišić

Članice EU nekako su se prošlog vikenda iskobeljale iz unutrašnjeg zapleta izazvanog različitim pogledima na rješavanje migrantske krize koja je, kako se naknadno ispostavilo, ipak manje dramatična nego što je prikazivana. Sudeći po broju nesrećnika koji su novo prispjeli u nadi da će sebi obezbijediti bolji život sadašnji pritisak na šengenske granice je samo pet odsto od onog iz 2015.
Što ne znači da problem ne postoji: prevaziđen je, posle neprospavane noći između četvrtka i petka, jednim labavim kompromisom, pošto su prethodno Italijani pokazali kakve će probleme praviti njihova nova populistička vlada, a Angela Merkel upozorila da je u pitanju i sam opstanak EU.
Isposlovan je, dakle, politički predah, koji je više nego neophodan s obzirom na iskušenja koja predstoje. Donosi ih prije svega samit NATO u Briselu 11. i 12. jula, zbog kojeg se već uzima velika doza ”akontacije od sjekiracije”, s obzirom da će na njemu učestvovati i danas glavni remetilački faktor zapadnog jedinstva: američki predsjednik Donald Tramp.
Primjetna je saveznička nervoza uoči novog sučeljavanja sa ćudima američkog lidera i ne kriju se strahovi da je njegov krajnji cilj u stvari demontaža transatlantske alijanse čiji su temelji bili čvrsti gotovo punih sedam decenija.
Hronika savezničkog razilaženja ima već prilično epizoda. Počelo je sa Trampovom objavom da se Vašington povlači iz Pariskog klimatskog sporazuma, nastavljeno sa unilateralnim priznavanjem Jerusalima kao (jedino) izraelske prestonice, zatim raskidanjem sporazuma o nuklearnom programu Irana, onda prvim salvama trgovinskog rata sa saveznicima i rivalima istovremeno, pa do debakla na skupu G-7, kada je Tramp povukao potpis sa (zbog njega) razvodnjenog kominikea.
Sve to je dovelo do dileme koja je donedavno bila nezamisliva: da li je Trampova Amerika danas Evropi neprijateljska sila?
Jeste, kategoričan je odgovor komentatora njemačkog „Špigla”: ”Ne samo da više ne možemo više da se oslanjamo na SAD sa Trampom na čelu, nego je i postalo jasno da od njega treba da se štitimo”, glavna je poruka tog teksta naslovljenog sa ”Neprijatelj u Bijeloj kući”.
Za ovako tešku dijagnozu navedeno je nekoliko ubjedljivih simptoma, kao što je serija Trampovih tvitova o prilikama u Njemačkoj koja je tamo okarakterisana kao ”kampanja dezinformacija”. U tim porukama Tramp naime, sasvim ignorišući činjenice, tvrdi da se njemački narod ”okreće protiv svog rukovodstva”, da je u Njemačkoj, zbog politike otvorenih vrata prema migrantima u porastu stopa kriminala i slično, što su Njemci s razlogom doživjeli kao neprijateljsko miješanje u njihove unutrašnje poslove.
Sve ovo možda ne bi bilo dramatično da se Tramp samo četiri dana posle samita s NATO liderima ne sastaje sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom (16. jul, Helsinki). Strahuje se naime od reprize već viđenog: posle G-7 Tramp je pohrlio na samit sa liderom Sjeverne Koreje Kim Džong Unom koji je održan u Singapuru. Taj samit Tramp je proglasio za ”trijumf diplomatije” i svoju veliku spoljnopolitičku pobjedu, dok većina analitičara tvrdi da, sem nesumnjivog medijskog spektakla, taj susret ništa nije riješio kako je riječ o nuklearnom razoružavanju sjeverno korejskog režima.
Od sličnog ishoda strepi se i sada: da će i rukovanju i zagrljajima Trampa i Putina prethoditi svađa na samitu NATO, dok će Helsinki po učinku biti repriza Singapura po tome što će Tramp opet više dati nego što će dobiti.
On je, uostalom, saveznike već kritikovao što Rusiju nisu vratili u G-7 i nekoliko puta izjavio da prihvata Putinovo objašnjenje da se Rusija nije miješala u američki izborni proces 2016, uprkos tome što glavne obavještajne službe SAD tvrde suprotno i što je to još predmet specijalne istrage u Americi.
Ono na šta se ovim povodom ukazuje, jeste da se Tramp dosledan u odbijanju da kritikuje Putina i da se zaista dobro osjeća u društvu lidera kojima se pridodaju epiteti ”autoritarnih” (Kim, Putin, Si Đinping), pa da im i na neki način zavidi, dok sa vođama saveznika u svakoj prilici započinje kavgu.
Kritikuje se i njegova naivnost: on, sa velikim viškom samopouzdanja zakazuje susrete sa stranim liderima, uvjeren da će na kraju prevagnuti njegova moć ubjeđivanja i vještina pogađanja - kao da problemi koji su na dnevnom redu nemaju istoriju i da u njihovoj srži nisu nacionalni interesi koji su u koliziji sa američkim.
Niko ne spori da su razgovori sa rivalima i njihovo bolje upoznavanje poželjni, pod uslovom da nisu sami sebi cilj, već sredstvo za rješavanje problema. Ovoga puta se međutim ne vidi na kojim principima bi mogao da se ostvari novi detant Amerike i Rusije, kao i u kolikoj mjeri će se to odnositi na cio Zapad. Ono što naime predstojeći Trampov samit sa Putinom izdvaja od sličnih susreta njegovih prethodnika, to je da po prvi put on neće razgovarati i u ime evropskih saveznika.
Ako zaista, kao što se ovih dana predviđa, posle problematičnog samita NATO uslijedi srdačan samit Trampa i Putina, biće to zaista trijumf, ali ne američkog, nego ruskog predsjednika.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike“)