Svi smo bili svjedoci mnogobrojnih „iznenađenja” i neočekivanih događaja na najrazličitijim tačkama planete – od poražavajuće pobjede Vladimira Zelenskog u Ukrajini, do početka procedure impičmenta Donalda Trampa u SAD. Od niza političkih potresa u Latinskoj Americi, do beskrajne političke krize u Velikoj Britaniji. Od serije oružanih napada na tankere u Persijskom zalivu, do oštrih kolebanja u američko-kineskim odnosima.

Na ovom komplikovanom fonu hronične nestabilnosti i promjenljivosti međunarodne situacije, posebno jasno se i izdvajala ruska spoljna politika. Čak i najnepomirljiviji kritičari Moskve su prinuđeni da priznaju da se u godini koja se završava, ruski smjer u međunarodnim poslovima odlikovao sukcesivnošću i doslednošću. Daleko od toga da je Rusija na svjetskoj areni svima pogodan partner, ali njoj se nikako ne može uputiti prijekor da je ona partner nesigurnim i nepredvidljivim. Ova neoboriva prednost, u odnosu na neke druge velike države, izaziva poštovanje ne samo naših prijatelja i saveznika, već i neprijatelja i oponenata.

Po svemu sudeći, i nastupajuću 2020. godinu će karakterisati dalji pad stabilnosti svjetskog sistema. Naravno, željeli bismo da griješimo, ali energija raspadanja starog sistema međunarodnih odnosa, za sada još nije do kraja iscrpljena. Zaustaviti, pak, lančanu reakciju raspadanja teško da će se postići tako brzo – to je zadatak ne za godinu-dvije, već za dugačku istorijsku perspektivu. Zadatak ne samo za jednu ili grupu vodećih zemalja svijeta, već za čitavu međunarodnu zajednicu, koja zbog najrazličitijih razloga, za sada nije spremna da se prihvati ozbiljno njegovog rješavanja.

U takvim uslovima može da se pojavi prirodno iskušenje da Rusija maksimalno ograniči svoje učešće u međunarodnim poslovima, da se izoluje od nepredvidljivog i opasnog spoljašnjeg svijeta, i da se usredsredi na rješavanje unutrašnjih problema. Jasno je da se ne želi „izvoziti nestabilnost”, i postati slučajni talac onih negativnih procesa i tendencija svjetske politike, kojima mi nijesmo u stanju da upravljamo i koje nije niko u stanju da kontroliše. Razumljiv je i zahtjev društva da se rukovodstvo zemlje usredsredi na naše unutrašnje probleme, kojih je kod nas, nažalost, za sada na pretek.

Ali strategija samoizolacije, pa čak i privremena i djelimična, u krajnjem slučaju opasna je iz dva razloga. Prvo, dosledna samoizolacija u savremenom, uzajamno zavisnom svijetu, ukoliko ne računamo takve rijetke izuzetke, kao što je Sjeverna Koreja, praktično je nemoguća. A već za Rusiju, koja je duboko integrisana u globalne političke, ekonomske i socijalne procese, bilo kakvi pokušaji samoizolacije, neizbježno će značiti odricanje od mnogih najvažnijih dostignuća naše spoljne politike za poslednjih trideset godina. I štaviše, suštinski će kočiti rješavanje onih zadataka na unutrašnjem planu, na koje treba fokusirati pažnju.

Drugo, strategija samoizolacije faktički će značiti samoudaljavanje Rusije od aktivnog učešća u formiranju novog sistema međunarodnih odnosa, odnosno od izgradnje novog svjetskog poretka. A formiranje toga novog svjetskog poretka je neizbježno u svakom slučaju – osnovna pitanja su samo rokovi i cijene, koje će čovječanstvo morati da plati za taj svjetski poredak. Kada, pak, epoha nestabilnosti ostane iza nas, i globalna dirigovanost bude na ovaj ili onaj način obnovljena, moraćemo da igramo po pravilima, koja je neko drugi razradio, i koja ne odražavaju interese Rusije, već drugih učesnika svjetske politike.

Zato u sledećoj godini ruska spoljna politika, kako se ukazuje, ne smije se ograničavati samo na rješavanje pretežno tekućih, operativnih zadataka u različitim regionima svijeta, iako je važnost ovih zadataka teško procijeniti. Ali ne manji značaj predstavlja dotjerivanje novih principa, modela i mehanizama međunarodne saradnje u perspektivi. Slikovito govoreći, ako je danas još rano počinjati izgradnju zgrade novog svjetskog poretka, onda je moguće i obavezno odabirati pojedine „ciglice”, ili čak čitave blokove, za gradnju upravo danas. Ruska spoljna politika ima na što da se osloni u ovom komplikovanom poslu.

Naprimjer, u Siriji naša zemlja je nagomilala izuzetno iskustvo multilateralne diplomatije, koja omogućava da se približavaju pozicije, reklo bi se najnepomirljivijih neprijatelja, i da se postiže stalan pad intenziteta vojničke suprotstavljenosti. Rusiji je pošlo za rukom da u Siriji postigne ono, što su mnogi, ne tako davno, smatrali nemogućim. Očigledno je da u dolazećoj godini treba pokušati da se ova praksa proširi na Bliskoistočni rejon u cjelini, dosledno unapređujući i konkretizujući bezuslovno traženu rusku koncepciju regionalnog sistema kolektivne bezbjednosti na Bliskom Istoku.

U Aziji je Rusija prema svojim partnerima učinila ozbiljne korake formiranja principijelno novog demokratskog i otvorenog sistema međunarodnih institucija. Među nedavnim dostignućima dovoljno je pomenuti širenje strukture ŠOS (Šangajska organizacija za saradnju), unapređivanje koncepcije BRIKS (Brazil, Rusija Indija i Južna Afrička Republika), aktiviranje saradnje tročlane formacije RIK (Rusija, Indija Kina), impresivan progres u pravcu povezanog razvoja EAES (Evroazijski ekonomski savez) i kineskog projekta „Jedna zona, jedan put”. Po svemu sudeći, ovdje je neobično važno ispunjavanje novih institucionalnih formi konkretnim sadržajima. Rusija, koja je preduzela u 2020. godini organizaciju samita BRIKS i ŠOS na svojoj teritoriji, mogla bi da potvrdi ulogu lidera u širenju „projektnog resora” ovih organizacija.

U Sjedinjenim Državama već je u punom zamahu tok izborne kampanje 2020. godine – što ne predstavlja najbolje vrijeme za pokušaje popravljanja naših međusobnih odnosa. Ali nije dobro se složiti sa onima koji smatraju da u tom pogledu Moskva treba da napravi pauzu, u očekivanju rezultata predsjedničkih izbora i izlaska SAD iz te duboke političke krize, koja je pocijepala američko društvo prije tri godine. Istorija pokazuje da iščekivanje „pogodnog trenutka”, može da se vječno proteže i da predstavlja ozbiljne razloge za nastavak pauze još i još, kojih uvijek ima na pretek. Ako su sada objektivno oteženi kontakti sa izvršnom vlašću SAD, onda treba pojačati svoju aktivnost u drugim pravcima, među kojima i na drugačijem smjeru naših odnosa.

U odnosima sa Afrikom 2019. godina označava proboj – samit u Sočiju „Rusija – Afrika”, ne samo što je demonstrirao postojanje uzajamne zainteresovanosti za unapređenje saradnje, već je i otkrio potencijal takve saradnje. Sada je važno da se dobijeni impuls ne zagubi u pijesku, zato 2020. godina u tom smislu treba da bude godina praktičnih poteza.

Ovi i mnogi drugi problemi će se naći pred spoljnom politikom Rusije u 2020. godini. Naša zemlja je već pokazala navike efikasnog kriznog menadžera, koji je spreman da se uhvati u koštac sa najozbiljnijim tekućim izazovima regionalne i globalne bezbjednosti. Rusija ima mogućnost da kao dodatak ovim navikama takođe pokaže i sposobnosti iskusnog inženjera-projektanta, koji je spreman, da zajedno sa svojim partnerima, konstruiše posebne komponente i čitave čvorove složenog i, za sada, još neformiranog novog svjetskog poretka.

Godina 2020. će biti u znaku 75. godišnjice Pobjede u Velikom Otadžbinskom ratu i Drugom svjetskom ratu. Osvrćući se u prošlost nemoguće je ne zapaziti da su već daleke 1945. godine države-pobjednice, bez obzira na duboka mimoilaženja u najfundamentalnijim pitanjima svjetskog razvoja, mogle da se dogovore ne samo o opštim pravilima igre na svjetskoj areni, već i o stvaranju čitavog sistema međunarodnih institucija, koje su garantovale očuvanje globalne i regionalne stabilnosti. Ovaj sistem, uza sve svoje nedostatke i nesavršenosti, služio je čovječanstvu tokom mnogih decenija.

Danas pred međunarodnom zajednicom stoje izazovi, koji se po svojim razmjerama mogu porediti sa izazovima sredine prošlog vijeka. Željeli bismo da se nadamo da savremeni političari, kao i njihovi veliki prethodnici, shvataju svoju istorijsku odgovornost i da će pokazati svoju državničku mudrost u interesima rješavanja aktuelnih problema savremenosti.



Autor je Igor Ivanov, predsjednik RSMD (Ruski savjet za međunarodne poslove), ministar spoljnih poslova Rusije (1998 – 2004. godine), profesor MGIMO MID (Moskovski državni institut međunarodnih odnosa Ministarstva inostranih poslova), dopisni član RAN (Ruske akademije nauka), član RSMD.

---

Vraćeni u Parlament Savjeta Evrope
Rusko-kineski odnosi ubjedljivo postaju uticajan faktor čitavog sistema međunarodnih odnosa. Dalje povećanje nivoa usaglašenosti djelovanja Rusije i Narodne Republike Kine na međunarodnoj areni, uključujući oblast bezbjednosti, nastaviće da učvršćuje njihov autoritet i uticaj u svjetskim poslovima.

Na evropskom putu odlazeća 2019. godina, iako za Moskvu nije postala prelomnom na bolje, ipak je donijela određene pozitivne rezultate. Rusija je vraćena u Parlament Savjeta Evrope. Ostvaren je jedinstven pristup Rusije i Zapada na planu regulisanja političke krize u Moldaviji. Nakon dugačkog prekida proradio je mehanizam samita „normandske četvorke“ za regulisanje krize u Donbasu. Zapažen je progres u tročlanim pregovorima sa Ukrajinom i Evropskom unijom u vezi sa energetikom.

Evropa otpočinje etapu dubokog osmišljavanja svoga modela regionalne integracije. I nije samo stvar u predstojećem izlasku Velike Britanije iz Evropske unije. Na dnevnom redu su akutna pitanja socijalno-ekonomskog razvoja, regionalizacije, problemi bezbjednosti itd. Na tom fonu je više nego potreban ozbiljan politički dijalog o budućim odnosima između Rusije i Evrope u svim strateškim pravcima naših odnosa. I takav dijalog treba otpočeti bez odlaganja.



“Po svemu sudeći i nastupajuću 2020. godinu će karakterisati dalji pad stabilnosti svjetskog sistema