Uprkos tome što su međunarodni mediji pomalo euforično javili da je postignut dogovor na Berlinskoj konferenciji o Libiji, među Libijcima nema previše euforije. Naime, kraj devetogodišnjeg građanskog rata i dalje se na nazire, a čak je neizvjesno da li će uopšte išta biti primijenjeno od svega dogovorenog u Berlinu.

Dogovor se tiče primirja, embarga na oružje, političkog procesa, reforme sektora bezbjednosti, ekonomske i finansijske reforme, kao i poštovanja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava.

Činjenica da su ga prihvatile 16 zemalja i organizacija, među kojima i predstavnici dvije zaraćene strane, trebalo bi da pruži šansu miru. Ali, kako sada stvari stoje, ni to što je usaglašeno da bude uspostavljen specijalni Međunarodni komitet za praćenje primjene dogovorenog ne znači da Libija ide ka miru.

Kako je istakao njemački šef diplomatije Hajko Mas, u Berlinu je dogovor „ključ” za rješavanje libijskog sukoba.

– Sada moramo ključ da stavimo u bravu i okrenemo ga – rekao je Mas.

Međutim, ključ u primjeni prekida vatre nije toliko u rukama Evropljana, iako se njemačka kancelarka Angela Merkel poprilično potrudila da Evropa ipak ne ostane kratkih rukava.

Da paradoks bude veći, ključ u primjeni prekida vatre nije toliko ni na dvije zaraćene libijske strane, jednu koju na istoku zemlje predvodi general Kaliga Haftar sa sjedištem u Bengaziju i druga koju predstavlja premijer Fajez el Saradž i od Ujedinjenih nacija priznata libijska vlada sa sjedištem u Tripoliju.

Ključ za primjenu primirja i uopšte puta ka miru u najvećoj mjeri leži u rukama Turske, Rusije, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), čija podrška zaraćenim stranama može da promijeni stanje na terenu.

Dvojica libijskih vođa su toliko zavađena da čak ni u Berlinu nijesu direktno pregovarali, ali je zato bilo važno da su direktno pregovarali Vladimir Putin i Redžep Tajip Erdogan.

Saradžova vlada, koja sarađuje sa različitim islamističkim milicijama od kojih su mnoge bliske Muslimanskoj braći, uživa podršku Katara, Turske i uglavnom Italije. S druge strane, generala Haftara, koji je na čelu Libijske nacionalne armije i kontroliše naftom bogat istok i jug Libije, podržavaju Rusija, UAE, Egipat i donekle Saudijska Arabija.

I dok su se SAD poprilično povukle iz libijske krize iako su je one započele 2011. bombardovanjem i svrgavanjem Gadafija, Njemačka koja tada nije htjela da učestvuje u bombardovanju sada želi da utiče na to kako će se sve završiti.

Zapravo Njemačka je shvatila da to što su se SAD, Francuska i Italija bezmalo povukle iz aktivnog rješavanja građanskog rata u Libiji dovelo do toga da o njemu odlučuju Putin, Erdogan i arapske vođe. A to znači da oni imaju presudnu ulogu, ne samo u tome ko će ubuduće kontrolisati najveće rezerve nafte i gasa u Africi, već i na protok afričkih migranata koji najviše preko Libije žele da dođu do Starog kontinenta.

U očiglednoj namjeri da u Libiji stekne geopolitički i geoekonomski adut u odnosu na EU, Moskva je podržala generala Haftara, ne samo riječima, već mu je poslala svoju paravojnu organizaciju poznatiju kao Vagnerova grupa. Procjenjuje se da je u Libiji oko nekoliko stotina pripadnika ove privatne plaćeničke vojske, nalik na američku „Blekvoter”. Kremlj ove informacije demantuje, ali brojni izvori na terenu tvrde suprotno.

Doduše, u Moskvi je vrlo rado priman i libijski premijer, a ruski interes je ne samo energetsko-strateški, već ruske vlasti žele da na međunarodnom planu dokažu kako je Zapad, to jest NATO, razrušio Libiju, a Rusija je obnavlja.

Zbog svega toga, narednih nedjelja bi trebalo gledati šta rade, prije svega Rusija i Turska i da li će se držati berlinskog dogovora koji poziva na nemiješanje u oružani sukob u Libiji i traži od Savjeta bezbjednosti UN da uvede sankcije zemljama koje krše embargo na oružje.

Kako se vidi na snimcima koji kruže po društvenim mrežama, Ankara je navodno dan pred konferenciju u Berlinu avionom u Libiju poslala ratnike sa sirijskog ratišta.

– Nemam iluzija da će ovo, naravno, biti jedan tešak poduhvat – rekla je Angela Merkel, koja je ovom konferencijom ipak uspjela da povrati iole kredibiliteta njemačkoj diplomatiji kada je riječ o rješavanju kriza na međunarodnoj sceni.

(RTS)

---

Erdoganovi interesi su slični ruskim
I Erdoganovi interesi su slični ruskim – gas, nafta, regionalna moć i geostrateška prednost. Ali on podržava vladu u Tripoliju. I to ne samo zbog njegove naklonosti muslimanskoj braći, već i zbog jasne ekonomske logike.

Slanjem turskih trupa da pomognu vladi u Tripoliju i potpisivanjem sporazuma sa njom o pomorskim granicama stvaranju ekskluzivne ekonomske zone u Sredozemlju, Erdogan nastoji da osigura nekoliko stvari – uticaj na određivanje budućnosti Libije i raspodjeli naftnih i gasnih koncesija, potom da turskim firmama budu vraćene milijarde dolara izgubljene izbijanjem rata, ali i da spriječi da budući gasovodi koji idu od Bliskog istoka ka EU zaobiđu Tursku.