Mlada naučnica Ana Jokanović radeći u Barseloni, u naučnom centru BSC – „Barselona supercomputing center”, gdje je otišla na doktorske studije, već godinama je na izvoru znanja, kao dio tima koji radi na superkompjuteru MareNostrum – trinaestom po veličini superračunaru na svijetu, koji se nalazi u kapeli Torre Girona Kroz razgovor sa njom saznali smo gdje se sve primjenjuje superračunar, koliko je i zašto on već godinama dio naše svakodnevice, gdje ide nauka informatička nauka i koliko je značajna za čovječanstvo. Naravno, Ana Jokanović nam je otkrila gdje je nju nauka odvela, kako sebe vidi za deceniju dvije, odlivu mozgova, i savjetima mladima koji su željni znanja.
Mlada naučnica, koja je prijeklom iz Pive, a koja je rođena u Foči, istakla je da je naučni centar u Barseloni, koje finansiraju EU, Španija i Katalonija, jedan je od najznačajnijih informatičkih cenrtara na svijetu koji ima četiri odsjeka – Računarske nauke, Geonauka, Nauka o živim organizmima i Račuanrske aplikacije. Bazično, BSC je posvećen razvoju superračunara, računarskih modela i aplikacija, ali sarađuje i sa najpoznatijim IT kompanijama –Lenovo, Cisko, Fujitsu, poznatim laboratorijama, naftnom i hemijsko industrijom, avioindustrijom, kompanijama koje se bave inovativnim izvorima energije poput poput vjetra... Iako obićnom čovjeku možda i nije jasno zašto moraju da psotoje superračunari, Ana Jokanović je naglasila da danas svijet ne bi mogao bez njih. Nez njih ne bi mogli da rade veliki naučni cetri, bolnice, fakulteti... kompjuteri su postali sastavni i obavezni dio naše stvarnosti.
• Šta običan čovjek treba da zna o superračunarima. Zašto bismo trebali da ulažemo novac poreskih obveznika u njohov razvoj?
– Poćiću od onoga što nas sve interesuje – vremenske prognoze. Ona zavisi od velikog broja parametara u atmosferi. Da bi odredili predikciju svake tačke tih parametara treba nam ogroman broj procesora. Superračunari su upravo ta mašina koja posjeduje ogroman broj procesora, i svaki od njoh obrađuje po jedan parametar u atmosferi, koji je vezan za informaciju koja nam pomaže da uradimo vremensku prognozu. Imamo hiljade i milione uvezanih procesora, i svaki od njih obrađuje po jedan djelić atmosfere, a onda oni između sebe komuniciraju i dobije se globalna slika - globalni zaključak, i kao reziltat imamo prognozu vremena.
• Superračunari su, dakle, već dvadesetak godina sastavni i neohodni dio naše svakodnevice, i to u raznim oblastima, a da toga možda i nismo svjesni?
– Oni su dio našeg života u raznim oblastima, a eto, vremenska prognoza je možda je najdostupnija i ona nas najviše interesuje. Međutim, koriste se za mnogo naprednije oblasti kao što su astronomija, neuronauka, medicina, modelovanje molekula... Sve će nam biti bliži i kad je u pitanju proizvodnja energije. Eto, i mi sad u Crnoj Gori imamo vjetrenjače i vjetrogeneratore, pa se superračunari koriste kod prognoze za proizvodnju energije u njima. Primjenjuje se od svakodnevnih ljudskih potreba do oblasti koje predstavljaju poslednju riječ nauke. Mislim da su superkompjuteri u medijima na Zapadu mnogo prisutniji, no, tamo je nauka razvijenija i o njima se, prirodno, više zna. Ali, svakako i za nas postoje oblasti za koje su superračunari birni, a koji i te kako utiču na naš svakodnevni život.
• Činjenica da je u Crnoj Gori već godinama i decenijama odliv mozgova u punom jeku. Talentovani ljudi poput Vas ne nalaze ovdje svoje mjesto. Kako ste se snašli sa znanjem koje ste stekli ovdje u Španiji?
– Završila sam smjer Telekomunikcija i radila sam godinama u telenoru kao inženjer za mrežu. Kada sam otišla u Španiju, prvo na magistarske a zatim i na doktorske studije ja praktično nisam imala nikakvos e uključim u čitavu priču, a da nekažem da psotižem neke rezultate. To predznanje o paralelnom programiranju. Apsolutno nikakvo. Na osnovnim studijama nisam imala ni jedan predmet iz te oblasti, tako da kad sam tamo došla morala sam da polažem par ispita sa osnovnih studija kako bih mogla da pratim program na magistarskim studijama. To je bio jedan prelazan period koji mi je bio jako težak, a morala sam da ga prođem da bih uopšte mogla da pratim sva dešavanja i da se samo uključim u čitavu priču, a ne da postižem neke rezultate. O tome nisam ni sanjala. Još su osnovne studije bile na španskom jeziku pa sam i to paralelno morala da savladam. Bilo je teško tih par godina. Ali, poslije par godina prilagođavanja došao je onaj interesantniji period, jer to je toliko zanimljiva oblast i toliko pruža jednom iženjeru da ima izazova i uslova da radi.
• Na kakve ste uslove naišli u Barseloni?
– Imamo odlične uslove, toliko resursa na raspolaganju u smislu mašina na kojima možemo da radimo i infrastukture da je to veoma inspirativno.
Što savjetuje mladom čovjeku. Da ide ili da ostane i pokuša nešto da pomjeri.
– Samo mogu da poručim ono što bih sebi rekla, a to je da kada osjeti da je ograničen i sputan mora da pronađe put da bi nastavio da se usavršava. T nije u neskladu sa patriotizmom – naprotiv, smatram da je to patrioski čin, jer gdje god bilo mi smo dio ovih prostora. I ako sebe usavršavamo mi obogaćujemo svoj zavičaj, poput predavanja, gostovanja, naučnih tribina Uvijek možemo da se vratimo i podijelimo svoje znanje i tako pomjernimo granice, pomognemo kolegama u lokalima i pružimo im svoja iskustva. Ako nema prilike da se napreduje ovdje uvijek savjetujem kolege da se krene dalje i ne vidim to kao izdaju. Mislim da je najgore ostati tamo gdje si sputan. Kao što rekoh, uvijek postoji prilika za povratak, da li stalno ili povremeno, možda kao gostujući predavač. Ali, nikad se ne zaboravlja oni odakle si i što si.
• Kako vidite sebe za deset, dvadeset godina? Da li imate neostvareni san kada je nauka u pitanju?
– Obično ne planiram toliko daleko, zato što kad se se ostvrnem unazad i prisjetim se kako su stvari u životu išle, a obično su me iznenađivale, onda imam odjećaj da nema potorbe da planiram. Naravno, zasad imam želju da se bavim programiranjem i superračunarima. Dok god osjećam da me me nešto ispunjava i da rastem u duhovnom i intelektualnom biću tu gdje jesam, ali ako osjetim u biolo kom smislu sa sam sputana i da mi nešto ne odgovara, pokušaću da pronađem nešto novo - ili oblast iststraživanja, ili prostor. Mislim da je najvažnije da čovjek ima šansu da se usavršava.
S.ĆETKOVIĆ
Jedno je politika, drugo nauka
Ana Jokanović je prokomentarisala za „Dan” kako će uticati trenutna politička situacija u Kataloniji, gdje se nalazi Naučni centar u kojem radi.
– Mislim da se stvari neće radikalno primijeniti. Koliko sam shvatila ukoliko katalonska vlada ostane sve će ostati kako jeste. A, ako Madrid preuzme ingerencije katalnonske uprave nad Institutom onda će smao porasti udio španske vlade u Centar. Odnos sada je 60 odsto Španija, deset Katalonija, a deset procenata univerzitet. No, puno ime centra je Centarnacional de komputerion – nacionalni centar Španije. U krajnjoj liniji, nije u interesu ni Španije ni Katalonije da se ovaj Centar rasformira. On je veoma bitan u evropskom prostoru.