Sve do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka dijabetesu se u Crnoj Gori nije pridavao veći značaj. Djeca, oboljela od dijabetsa ambulatno su liječena u domovima zdravlja, a pri dijagnozi i komplikacijama (hipoglikemije, ketoacidoze sa ili bez kome) na Internom odjeljenju Dječje bolnice u Podgorici, ili su slata kao hitni slučajevi za Beograd na Institut za zdravstvenu zaštitu majke i deteta Srbije i Dječju kliniku u Beogradu. Odrasli bolesnici, liječeni su ambulantno po domovima zdravlja i u zdravstvenim stanicama, a u slučaju akutnih i hroničnih komplikacija na internim i drugim odjeljenjima bolnica. Akutne komplikacije, posebno kod djece i mladih bile su česte i teške, a hronične komplikacije su se ispoljavale rano, veoma često i u otežanoj formi. Smrtnost je bila izuzetno visoka, naročito u slučajevima dijabetesne ketoacidoze i kome, kod djece i oboljenja bubrega i srca kod odraslih. Skoro da se nije moglo sresti dijete oboljelo od dijabetesa u predškolskom ili ranom školskom uzrastu da je doživjelo punoljetstvo. U Crnoj Gori je 1966. godine osnovano Udruženje za borbu protiv šećerne bolesti, koje je okupljalo oboljele od dijabetesa i medicinske aktiviste raznih profila. Zahvaljujući uzornoj organizaciji, entuzijazmu i za to vrijeme dobroj obučenosti čelnika koji su ga osnovali, ovo udruženje će biti prva institucija koja će organizovano brinuti o zdravstvenoj zaštiti oboljelih, ukazujući javnosti i nosiocima zvanične zdravstvene službe na probleme koji ih opterećuju i potrebi odgovornijeg stručnog odnosa prema njima. Ovo udruženje iniciraće i materijalno pomoći stručno usavršavanje - subspecijalizaciju jednog specijaliste pedijatra iz tadašnjeg Titograda 1975. i jednog specijaliste interne medicine iz Bijelog Polja 1976. godine na Zavodu za dijabetes i endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac” u Zagrebu.
Crna Gora će tako 1977. godine dobiti prve školovane stručnjake za dijabetes i endokrinologiju zahvaljujući razumijevanju i pomoći jednog laičkog udruženja, a ne zvanične službe zdravstvene zaštite, čija je to bila obaveza! I tada će početi organizovane mjere zdravstvene zaštite oboljelih od dijabetesa. Pri Dječjoj bolnici, kasnije Dječjoj klinici u Podgorici (ranije Titogradu), osnovana je Jedinica, koja koja će kasnije prerasti u Odsjek, pa Odjeljenje za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma koja će objediniti zdravstvenu zaštitu djece oboljele od dijabetesa i drugih endokrinih bolesti na teritoriji Crne Gore. Registar oboljele djece od dijabetesa u Crnoj Gori uveden je 1979. godine, čime je postavljena realna osnova za sve dalje aktivnosti u redovnim konrolama, bolničkom liječenju i unapređenju zdravstvene zaštite sve oboljele djece sa teritorije države, prema aktuelnim doktrinalnim stavovima.
Nizom aktivnosti, među kojima je posebno značajne mjere samokontrole, test trakama i aparatima za praćenje glikemije na teret Fonda zdravstva, mjerama pojedinačne i grupne edukacije, uvođenje i redovno snadbijevanje insulinima, počev od monokomponentnog, preko humanih do insulinskih analoga, sve do nedavno usvojene odluke Fonda zdravstva o uvođenju insulinskih pumpi u liječenju oboljele djece, u značajnoj mjeri podizao se kvalitet zdravstvene zaštite i puna socijalizacija oboljele djece. Školovanjem i stručnim usavršavanjem novih kadrova u ovoj ustanovi nije zabilježen ni jedan smrtni slučaj liječene djece i od najtežih oblika dijabetesne ketoacidoze i kome, čime se ne mogu pohvaliti ni daleko opremljenije i bogatije ustanove u svijetu.
Dolaskom u Bijelo Polje prvog interniste dijabetologa-endokrinologa sa stručnog usavršavanja u Zagrebu, počeće sa radom savjetovalište za dijabetes, koje će kasnije prerasti u dispanzer za dijabetes, po kojem modelu je trebalo da se osnivaju opštinska savjetovališta i regionalni dispanzeri za odrasle oboljele od dijabetesa.
Nažalost, tako zamišljena organizacija prema peporukama SZO za odrasle bolesnike nikada nije zaživjela, a uzorni dispanzer u Bijelom Polju je ukinut. Zastalo se na nivou ambulantnog rada koji ni iz daleka ne ispunjava program djelatnosti predviđenih za dispanzerski rad.
U međuvremenu, izrazito povećanje učestalosti dijabetesa i drugih endokrinih bolesti, iniciraće potrebu stručnog usavršavanja većeg broja internista i ginekologa za oblast endokrinologije i dijabetologije, u više opština i posebno u Podgorici. Danas u Crnoj Gori u devet opština u ambulantnim i bolničkim uslovima domova zdravlja i opštih bolnica na zdravstvenoj zaštiti oboljelih od dijabetesa radi po jedan internista endokrinolog, što bi po programu Nacionalne strategije trebalo da preraste u savjetovališta za dijabetes i to u okviri „Centara za prevenciju domova zdravlja”. U postojećoj organizaciji to je nerealno. Najveći broj visokostručnog, kvalitetnog endokrinološkog kadra radi u Podgorici u okviru endokrinološke službe Kliničkog centra. U postojećoj organizaciji oni ne mogu biti „nadređeni svim centrima s metodološkog, naučnog i stručnog stanovništva” kako je to zacrtano aktuelnom Nacionalnom strategijom, ako ne prerastu u viši stručno metodološki i organizacioni stepen kao institucija koja će biti na čelu jedinstvene službe zdravstvene zaštite oboljelih od dijabetesa u Crnoj Gori na svim nivoima.

---

Dometi ispod mogućnosti
U Crnoj Gori ima više od 30 školovanih subspecijalista internista, pedijatara i ginekologa endokrinologa, od kojih ne mali broj je sa odbranjenim magisterijumima i doktoratima nauka, univerzitetskih profesora. U organizovanoj, jedinstvenoj službi prema koncepciji Nacionalnog programa iz 1994. na čijem čelu je Centar za dijabetes, endokrinologiju, i bolesti metabolizma, bili bi garant značajnog iskoraka u zdravstvenoj zaštiti oboljelih od dijabetesa. Ovako, uključenim u nefunkcionalan, organizaciono ne povezan sistem zdravstvene zaštite oboljelih od dijabetesa, kojim prema Nacionalnoj strategiji 2012-2020, rukovode Klinički centar i Institut za javno zdravlje Crne Gore, dometi su daleko ispod njihovih mogućnosti, potreba oboljelih od dijabetesa i dijabetesa kao globalnog zdravstvenog problema Crne Gore.