Bivši radnik FEP-a uzgojem bijelog luka stvorio siguran izvor prihoda

Kada je 2015. godine, poslije višegodišnje agonije i neuspjelih pokušaja da se spasi proizvodnja, na kapiju Fabrike elektroda (FEP) u Plužinama stavljen katanac, ugašena je posljednja nada za brojne radnike koji su decenijama hranili svoje porodice radeći u nekadašnjem privrednom gigantu.

Ostale su im godine neizvjesnosti, čak 32 neisplaćene zarade i pitanje kako dalje. Dok su mnogi bezuspješno tragali za novim zaposlenjem, Miško Tadić nije želio da se preda. Vratio se na đedovinu u selu Smriječno i dokazao da se od poštenog rada na zemlji može živjeti.

Tadić ističe da povratak na porodično imanje nije bio samo način da obezbijedi egzistenciju već i nastavak tradicije koju su njegovi preci brižljivo čuvali više od jednog vijeka. Znanje stečeno od starijih pokazalo se kao najveći kapital. Nakon gašenja fabrike Tadić je nekoliko godina radio u jednoj privatnoj firmi obavljajući zanatske poslove, a potom i kao radnik obezbjeđenja. Kombinujući te poslove sa poljoprivredom, uspio je da obnovi porodičnu kuću i pomoćne objekte u Smriječnu, selu kojem se uvijek rado vraća i u kojem vidi svoju budućnost.

Bivši radnik FEP-a uzgojem bijelog luka stvorio siguran izvor prihoda

Tadić kaže da se trud isplati

foto: Željko Šapurić, Dan

Tadić ističe da danas on i njegov brat od strica Rade imaju uređene i bogato rodne bašte pored kuća u Smriječnu. Sve što proizvedu lako pronađe kupca, a u proizvodnji koriste isključivo stajsko đubrivo, bez dodataka hemije, zbog čega njihovo povrće ima poseban kvalitet i ukus.

– Počeo sam sa dvadesetak kilograma sjemena bijelog luka i odmah se pokazalo da je potražnja velika. Svake godine povećavao sam proizvodnju. Ove godine zasijao sam 60 kilograma sjemena bijelog luka i vjerujem da će se taj trend nastaviti. Luk prodajem u Plužinama i Nikšiću, a već krajem oktobra gotovo sve što proizvedem bude rasprodato – ističe Tadić.

Bogati prinosi bijelog luka

foto: Željko Šapurić, Dan

Dodaje da se, osim bijelog luka, bavi proizvodnjom cvekle i mrkve, kosi sijeno i sakuplja šumske plodove, pa mu nijedan dio godine ne prolazi bez posla.

– Upravo zahvaljujući radu na imanju, već prve godine nakon zatvaranja fabrike zaradio sam onoliko koliko bih za dvanaest mjeseci rada primio u Fabrici elektroda. Tada sam shvatio da rad na svojoj zemlji može donijeti sigurniju zaradu nego čekanje da neko drugi riješi tvoje probleme. Nije lako, ali se trud i rad isplate – naglašava Tadić.

On kaže da je proizvodnja bijelog luka veoma isplativa i savjetuje svima koji imaju zemljište pogodno za povrtarstvo da ga zasade.

– Uz relativno malo ulaganja i trud proizvodnja bijelog luka može donijeti značajnu zaradu. Zemlju ne treba ostavljati neobrađenu, jer ona uvijek zna da vrati onome ko je vrijedno obrađuje – poručio je Tadić.

Baba Dunja ga naučila kako se gaji bašta

Tadić naglašava da porodična tradicija ima naprocjenjivu vrijednost.

– Baba Dunja, supruga mog djeda Vasilija, znala je sve o uzgoju bašte i sadnji raznih povrtlarskih kultura. Početkom prošlog vijeka iz Metohije je, gdje je njena porodica živjela, donijela razna sjemena i u Smriječnu je uspijevala čak i paprika. Baba Dunja bila je od Adžića iz sela Sinjac, ali su jedno vrijeme živjeli u Metohiji. Ostali mještani učili su od njih kako se proizvodi kvalitetno povrće – priča Tadić.

Priča Miška Tadića jedna je od onih koje potvrđuju da ni najteže životne okolnosti ne moraju značiti kraj. Upornost, rad i oslanjanje na porodično nasljeđe omogućili su mu da poslije gubitka posla stvori novi izvor prihoda, sačuva svoje domaćinstvo i nastavi život dostojan vrijednog čovjeka. Njegov primjer pokazuje da se na pivskim imanjima, uz znanje i trud, i danas može pristojno živjeti.

Preuzmite našu aplikaciju