Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja potpisan je 1996. godine, pod pokroviteljstvom Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, nakon što je sukob u Bosni i Hercegovini završen godinu dana ranije.
Uvedena su ograničenja na broj tenkova, oklopnih vozila, teške artiljerije, borbenih aviona i jurišnih helikoptera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Danas je zapanjujuće da jedno smrtonosno moderno oružje nedostaje na toj listi.
Naoružani dronovi.
- Samo tri zemlje su posjedovale naoružane dronove 2010. godine. Krajem 2024. godine taj broj se povećao na više od 40 zemalja - rekao je za Radio Slobodna Evropa Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva, koji je nedavno odbranio master rad na ovu temu.
Vojni dronovi su jeftiniji, mobilniji i smrtonosniji od tradicionalnih borbenih aviona. Postali su omiljeno oružje u današnjim sukobima, od Ukrajine, preko Kavkaza do Bliskog istoka, i svi žele da ih imaju u svojim oružanim snagama.
Zapadni Balkan nije izuzetak od toga.
Srbija je nabavila jurišne dronove od Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela.
Takođe razvija domaće modele Pegaz, Vrabac i Komarac, koji su ispunili nebo iznad ove zemlje nakon što je, barem za sada, propao posao o kupovini turskog "bajraktara".
Hrvatska je kupila šest turskih naoružanih dronova, a takođe pravi i sopstvene smrtonosne mini-letjelice, koje je, između ostalog, izvezla u Ukrajinu. Prema riječima zvaničnika, sa svojim trenutnim kapacitetom može da proizvede oko pola miliona mini-dronova godišnje.
Još jedna članica NATO-a, Crna Gora, tiho, ali sve više unapređuje svoje vojne kapacitete. Sa ograničenim vojnim budžetom, kupila je izviđačke dronove od Slovenije i radi na nabavci dodatnih za nadzor granica. Takođe je najavila sopstvenu proizvodnju u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Modernizaciju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, pored starosti osoblja i ograničenog budžeta, otežavaju političke podele, a osim helikoptera koje su donirale Sjedinjene Američke Države, nema drugih letjelica.
Turska je nedavno donirala Bosni i Hercegovini sistem za ometanje dronova i obećala da će donirati dva "bajraktara".
Kosovo nije dio subregionalnog sporazuma, a ova zemlja je kupila turski "bajraktar".
Albanija je takođe kupila "bajraktar" prošle godine.
Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva, smatra da bi bespilotne letjelice trebalo da budu uključene ili kao nova, šesta kategorija ili da budu uključene u postojeću klasifikaciju borbenih aviona.
- Međutim, ovi predlozi su zaustavljeni, jer za sada ne postoji politička volja svih strana potpisnica da se to učini - rekao je Prlenda za RSE.
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija su 2015. godine preuzele odgovornost za sprovođenje sporazuma od Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), koja je do tada nadgledala sprovođenje.
- Od tada, direktan pritisak međunarodnog faktora na sprovođenje i moguće promjene više nije moguć. Od tada, to zavisi isključivo od političke volje samih potpisnica - dodao je Prlenda.
Svaka nabavka vojne opreme često se posmatra kao trka u naoružanju, a vodeći političari svojim izjavama podgrijavaju nelagodu.
Nakon što je Hrvatska potpisala ugovor o kupovini francuskih borbenih aviona "rafal" koji će zamijeniti sovjetske MIG-ove, dospjela je na naslovne strane u regionu. Srbija je odgovorila kupovinom istih aviona.
Iako su sve zemlje daleko ispod maksimalnog broja vojnika i teškog naoružanja dogovorenog prije trideset godina, odnos snaga se najviše promijenio kada su u pitanju vojni dronovi.
- Situacija sa dronovima je prilično komplikovana, jer postoji veliki broj različitih kategorija. Male komercijalne letjelice je relativno lako modifikovati. Možemo govoriti samo o većima koje se mogu klasifikovati kao borbeni avioni - smatra Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
Stari sistem kontrole naoružanja u regionu više liči na relikt nego na zaštitnu mjeru, jer su sve zemlje uvele novo i modernije oružje.
Radić ukazuje na činjenicu da je u vrijeme potpisivanja sporazuma 1996. godine, Srbija imala više od 155 borbenih aviona.
- Srbija danas nije ni blizu tog broja. Velika Britanija ima stotinak borbenih aviona. Sam duh tog sporazuma vezan je za stare okolnosti i mislim da je izmjena takvog dokumenta nerealna. Potreban nam je novi dokument koji bi garantovao povjerenje, u skladu sa savremenim okolnostima - rekao je Radić za RSE.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisale su četiri zemlje 1996. godine i njime se ograničava i međusobnim inspekcijama nadzire pet kategorija.
Zemlje NATO-a i Varšavskog pakta od Atlantskog okeana do Urala potpisale su Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi (CFE) krajem 1990. godine, ali je Rusija 2007. godine suspendovala svoje članstvo u tom sporazumu.
Subregionalni sporazum, koji su potpisale iste zemlje koje su potpisale Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini 1995. godine, bio je zasnovan na tom sporazumu iz vremena Hladnog rata.
- Ispunio je svoju funkciju. Usvojen je u najkritičnijem trenutku. Zemlje koje su ga potpisale nikada nisu bile ni blizu tih kvota. Ne samo taj sporazum, već i Bečki dokument i CFE i o nuklearnom oružju treba inovirati - rekao je za RSE Dragan Samardžić, penzionisani admiral Vojske Crne Gore.
Što se tiče vojnih dronova, Samardžić kaže da ih nijedan dokument o kontroli naoružanja nije priznao i da se trenutno bespilotne letjelice više vide kao opasno oružje koje bi mogle da koriste terorističke grupe nego države.
Paralelno sa nabavkom dronova, zemlje regiona rade i na nabavci integrisanih sistema za praćenje i obaranje dronova. Hrvatska i Srbija imaju takve manje sisteme, a nedavno je Turska donirala sistem protiv dronova Bosni i Hercegovini.
